ĐENERO: BITI NA STRANI PUTINA JEDNAKO JE KAO BITI ’39. NA STRANI HITLERA

Elhana Hamzić Kasmić

Agresija Rusije na Ukrajinu u više aspekata dovela je u pitanje održivost koncepta neutralnosti zemalja smatra hrvatski analitičar Davor Đenero. Naime, kako navodi, nakon raspada SSSR-a Ukrajini je ostao relevantan nuklearni potencijal i bila je treća po snazi svjetska nuklearna sila, odmah nakon SAD i Rusije, a s većim nuklearnim potencijalom nego Velika Britanija, Francuska i Kina zajedno.

“Ukrajina je 1995. godine pristupila Sporazumu u neširenju nuklearnog naoružanja, odrekla se svog nuklearnog oružja i skladno Budimpeštanskom memorandumu iz decembra 1994. dobila je garanciju Ruske federacije, Velike Britanije i Sjedinjenih država, za svoj teritorijalni suverenitet. Uprkos obavezi iz Budimpeštanskog memoranduma, totalitarni Putinov režim u Rusiji najprije je anektirao Krim, nakon toga podstaknuo separatističke pokrete u Luhanskoj i Donetskoj oblasti, i na kraju započeo invaziju na Ukrajinu”, pojašnjava Đenero za UPA portal.

Davor Đenero

Prema njegovim riječima, ovakvim flagrantnim kršenjem međunarodno preuzetih obveza od strane totalitarne vlasti u Rusiji, dovedeno je u pitanje funkcionisanje međunarodnog poretka, pa i međunarodno garantovanog suvereniteta nekih država, a time i koncept međunarodno garantovane neutralnosti.

Osim toga, pojašnjava Đenero, rat u Ukrajini je sukob „dobra i zla”, pitanje u kojem neutralnost nije moguća.

“Biti na strani Vladimira Putina jednako je kao biti 1939. godine na strani Adolfa Hitlera ili njegovog tadašnjeg saveznika Josifa Visarionoviča Staljina”, jasan je Đenero.

NEMOGUĆE RAČUNATI NA EU, A BITI NEUTRALAN PREMA RUSIJI

Evropska unija i Evroatlantske strukture odlučile su se, zbog ove strašne agresije, sankcionisati režim u Moskvi i njegove sluge iz Bjelorusije, tamošnjeg žalosnog autoritarnog vladara Aleksandra Lukašenka i njegove sljedbenike.

“U takvim uslovima nije moguće biti dio evropskog političkog miljea, računati na perspektivu članstva u EU, a proglasiti „neutralnost” u odnosu na izolaciju diktatora iz Kremlja. U takvim uslovima saradnja s Kremljom znači savezništvo i svrstavanje na stranu Carstva zla”, poručuje hrvatski analizičar.

Još u vrijeme dok je Pokret nesvrstanih imao neki međunarodni uticaj, podsjeća Đenero, govorilo se o „nesvrstanosti s predznakom” i tačno se znalo koje države, formalno neutralne i dio Pokreta, zapravo spadaju u rusku, a koje u zapadnu političku hemisferu.

“Neke od država nakon II svjetskog rata dobile su status „međunarodno garantovanje neutralnosti”. Takva je neutralnost regulisana Austrijskim državnim ugovorom i u vrijeme Hladnog rata i Zapadu i Istoku odgovaralo je postojanje svojevrsnog tampona između blokova u Srednjoj Evropi, koji je omogućavao i trgovinu, pa i transfer tehnologije koji formalno nije bio dozvoljen. Austrija je saradnju sa Sovjetskim savezom pretvorila u važan dio svoje nacionalne privrede, važan izvor BDP-a. Takve stvari nikad nisu bezopasne, pa je i zbog toga Austrija uvijek bila visoko korumpirana država, jer nikad nije bilo moguće polulegalno trgovati s totalitarnim režimima, a pritom ne otvoriti vrata korupciji”, objašnjava Đenero.

Austrija je, kako navodi, svoju povezanost s SSSR-om/Rusijom skupo plaćala sve do nedavno, a u korupcijsku hobotnicu s ruskim državnim kompanijama uplela su se barem dvojica njenih bivših premijera, konzervativac Wolfgang Schüssel s Lukoilom, i socijaldemokrat Christian Kern s državnim ruskim željeznicama RZD.

“Kern je iz upravnog odbora RZD istupio odmah nakon početka agresije na Ukrajinu, a Schüsselu je trebalo devet dana strašnog rata. Najgora je, ipak, priča o bivšoj austrijskoj ministarki vanjskih poslova, bliskoj tamošnjim postfašističkim desnim radikalima, Karin Kneissel, koja se iz NO Rosnefta povukla tek pred koji dan, a koja je samu sebe proglasila političkom izbjeglicom iz Austrije, jer da je morala odseliti u Provansku, zbog progona kojem je bila izložena u Austriji”, ističe Đenero.

NAJTEŽU CIJENU KVAZINEUTRALNOSTI PLATILA FINSKA

Hrvatski analitičar smatra da je najtežu cijenu kvazineutralnosti u period Hladnog rata plaćala Finska, koja je nakon sporazuma Molotov Ribentrop, koji je bio uvod u II svjetski rat i agresiju Njemačke, ali SSSR-a na Poljsku, bila žrtva surove agresije Staljinova režima.

“Međutim, za razliku od baltičkih republika, koje su se bez borbe predale snažnijem neprijatelju, Finska je branila svoj suverenitet nevjerovatnom hrabrom odbranom u novembru 1939, iako je tom prilikom ostala bez 10 % državne teritorije. Nakon II svjetskog rata, kad je SSSR zagospodario finskim susjedstvom i relevantnim dijelom Baltičkog mora, Finska je pristala na stravično nepravedan i težak režim, poznat kao „finlandizacija”. Obvezala se na neutralnost i saradnju s Rusijom, na otkup njihove bezvrijedne robe i na politički stav potpunog zanemarivanja totalitarnog karaktera sovjetskog režima. Nevjerovatno je da je u takvim uslovima Finska, uprkos međunarodno političkom deficitu, razvila primjernu demokratiju, najbolji školski sistem na svijetu, visoku tehnologiju i sistem vladavine prava s nultom tolerancijom prema korupciji. Pritom, razvila je i snažne vojne potencijale, potpuno kompatibilne s NATO standardima”, kaže Đenero za naš portal.

Govoreći o Finskoj, Đenero navodi da rijetko koja zemlja kao Finska, a uz nju i Švedska, zaslužuje članstvo u NATO savez, kao sistem kolektivne sigurnosti zasnovan na zajedničkim demokratskim vrijednostima, zapisanim u Atlantskoj povelji. O pristupanju ove dvije uzorne demokratije, kako navodi, ne bi smjelo biti nikakve diskusije, nego one moraju biti dio Sjevernoatlantskog savezništva dočekane raširenih ruku, ali i s velikim poštovanjem.

Finska i Švedska su 18. maja u Briselu i službeno, posle decenija neutralnog statusa, podnijele zahtjeve za pridruživanje NATO-u

FINLANDIZACIJA KAO KONCEPT MRTVA

Hrvatski analitičar smatra da će zvanična Moskva ovo doživjeti kao provokaciju, ali kako dodaje, to nikoga ne treba da zanima.

“Putin je opravdanje za agresiju na Ukrajinu našao u činjenici da je Ukrajina odabrala evropsku i evroatlantsku perspektivu. Stalno se ponavlja patetična priča o tome kako je Zapad navodno prevario Rusiju, odnosno sovjetskog vođu Mihaila Gorbačova, kad je ovaj pristao na ujedinjenje Njemačke. Prema logici iz te jadikovke, koja je lajtmotiv Putinove retorike, barem od minhenskog Sigurnosnog foruma 2007. godine, države koje imaju zajedničko istorijsko iskustvo i geopolitičko prokletstvo blizine Rusije, nisu smjele samostalno odabrati svoju pripadnost svijetu Zapada, nego su trebale ostati „finlandizirane”, vječno zahvalne za to što ih je Rusija ispustila ispod sovjetskog jarma, ali i spremne da se vrate pod taj jaram, uprlps drugačijim obećanjima, kad se totalitarnom režimu u Moskvi to prohtije, kao što im se sad prohtjelo okupirati Ukrajinu”, pojašnjava Đenero.

Finlandizacija kao koncept, kako navodi, je mrtva, nije mogla nametnuti Ukrajini, baš kao što je nije moguće napetnuti Estoniji, Latviji, Litvaniji, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Rumuniji ili Bugarskoj.

ERDOGAN ĆE PLATITI CIJENU KAD BUDE NAJSLABIJI

Turska, kakva je danas, dodaje Đenero, sa svojom ideologijom Neoosmanizma, s konceptom saradnje s Putinovim totalitarnim režimom tamo gdje to Erdoganovom režimu odgovara, s konceptom stvaranja uticaja na evropskoj i globalnoj razini neodgovornim politikama, bilo politikom energetskog čvorišta, bilo politikom zloupotrebe izbjeglica, nikad ne bi postala dio NATO saveza.

Erdogan

“Evropska unija snosi dio krivice za pogrešan razvoj Turske, jer je tamošnji modernistički Kemalizam zatrla doktrinom potiskivanja vojske iz društvenog i političkog života, pa je Turska ostala bez uticaja institucije koja je osiguravala njenu modernizaciju, sekularizam i društveni napredak. Izrazito je žalosno da se zbog geopolitičkog značenja Turske moraju podnositi Erdoganove eskapade, a da je NATO savez u poziciji da pogoduje autoritarnom, nedemokratskom, nesekularnom, nemodernom režimu, a na štetu dvije najuzornije evropske demokratije”, jasan je Đenero.

Srećom, kako dodaje, američka diplomatija, koja zna biti nevjerovatno cinična, sjajno se snalazi u ovakvim izazovnim situacijama, kojima Evropa uglavnom nije dorasla.

“Cijenu ove eskapade Erdogan će dugoročno platiti, i to kad mu to bude najmanje odgovaralo, kad bude najslabiji, i kad izostane pomoć koju će očekivati. Možda, doduše, tada neće više niti znati što ga je i zašto snašlo, ali dugoročno će cijena biti plaćena. Za sada će se sigurno naći neko „trgovačko rješenje”, što, naravno, bitno kvari dojam velike svetkovine unutar Sjevernoatlantskog savezništva, kad bi joj se trebale pridružiti dvije uzorne, uspješne, vojno kompetentne i demokratski superiorne saveznice”, objašnjava hrvatski analitičar.

RUSIJA SIROMAŠNA ZEMLJA TREĆEG SVIJETA

Teško je, smatra Đenero, reći pogoduje li Erdogan Putinu svjesno ili nesvjesno, ali šteta koju čini Sjevernoatlantskom savezništvu je ogromna.

“Vjerovatno će iz ove epozode dobiti neko naoružanje koje inače ne bi dobio, vjerovatno će se položaj Kurda dodatno zakomplikovati, jer ovo nije političko ratovanje Erdogana protiv dvije skandinavske države, nego protiv SAD. Sigurno je da će na kraju ove dvije države ući u NATO savez, da će on s njima biti jači, a da će Putin doživjeti politički šamar koji će snažno boljeti. Izuzmemo li činjenicu da je Rusija nuklearna sila, ali da je nuklearno oružje strateški zamišljeno samo radi odvraćanja, a ne kao nešto što bi se moglo upotrijebiti, ostaje činjenica da je Rusija siromašna država trećeg svijeta, zaostala, neorganizovana, nesposobna svijetu na tržištu ponuditi bilo što osim sirovina, energenata i oružja. A nakon Putinove avanture postat će samo još neorganizovanija, još zaostalija, još više izvan tehnoloških trendova, država koja svojem stanovništvu ne može osigurati ni elementarni standard. Budući da zatvorenost totalitarnog režima samo jača, čini se da će u narednom periodu Rusija dodatno devastirati i svoj obrazovni sistem i tako razoriti mogućnost generisanja elite koja bi je srednjoročno ili dugoročno mogla izvući iz zaostalosti u koju je Putin gura”, poručuje Đenero.

Putin

SRBIJA NESVRSTANA S RUSKIM PREDZNAKOM

Spomenuli smo koncept „nesvrstanosti s predznakom” i upravo je takva vojna i politička neutralnost Srbije, kako pojašnjava Đenero, s jasnim ruskim predznakom. “Država koja s totalitarnim režimima učestvuje u vojnim vježbama, koja razvija „posebne odnose” s Carstvom zla, nije neutralna. Groteskno je govoriti o evropskoj perspektivi Srbije, a odbijati se usuglasiti s temeljnim vrijednostima na kojima EU počiva. Ne zaboravimo, Evropska unija nastala je kao projekt izgradnje trajnog mira u Evropi, nakon II svjetskog rata, i osigurala je i to da se niko u Evropi ne može naoružavati iza leđa komšijama i pripremati se za rat (integracija teških industrija, u fazi Zajednice za ugljen i čelik), ali je izgradila i komplementarne političke sisteme, zasnovane na demokratiji, vladavini prava i nepromjenjivosti granica”, podsjeća Đenero, navodeći da se režim u Beogradu snaoružava iza leđa regiona, u saradnji s dva totalitarna globalna režima, ne priznajući načelo nepromjenjivosti granica, ne držeći do načela vladavine prava…

VUČIĆ MORA DA BIRA- ILI EU ILI MOSKVA

“Jasno je da takva Vučićeva Srbija ne spada u krug država koje ozbiljno računaju na proširenje Evropske unije. Srbija sada mora birati – ili će promijeniti takvu politiku i usaglasiti se s evropskim vrijednostima, pa uspostaviti evropski model dobrog komšije, ili će se odreći evropske ambicije i u skladu sa starom srpskom poslovicom “Bog visoko, Rusija daleko”, odabrati model „Splendid Isolation”, izgradnje režima nalik onom Miloševićevom, izolovanog od svoje okoline”, ističe Đenero.

Vučić

On smatra da nije moguće koristiti se pogodnostima pristupnog statusa, a ne usklađivati svoj sistem s evropskim, odnosno štoviše, voditi politiku pogodovanja totalitarnim režimima.

“Ako Srbija ne odustane od takve politike, ne uvede sankcije, ne samo kokošarskom režimu iz Minska, nego i Moskvi i opasnim zločincima, ne može računati niti na pristupne fondove EU, niti na evropske investicije, niti na povlašteni status na evropskom tržištu, ali niti na „bijeli Schengen”, jasan je Đenero.