KRISTIJAN ILIČIĆ ZA UPA: AVGANISTAN SE MORA SUOČITI SA VLASTITIM DEMONIMA, KAKO BI PONOVO BIO MIR U OVOJ DIVNOJ ZEMLJI
Kristijan Iličić, putnik i pustolov, pravi moderni nomad, s više od sto posjećenih država iza sebe, nagrađivani je hrvatski travel-bloger i putnički influencer koji na sebi jedinstven način, direktno i bez uvijanja, donosi priče s dalekih putničkih destinacija. U posljednjih 15 godina proputovao je obje Amerike, veliki dio Afrike i Azije, Daleki istok, a u novije vrijeme i neke od najopasnijih destinacija svijeta, poput Avganistana, Somalije i Jemena. Na Instagramu ima blizu 370 hiljada pratioca, dok na Facebooku njegove objave redovno čita nepuno 360 hiljada korisnica.
Za UPA portal priča o svom putovanju u Avganistan, talibanima, položaju žena… Ovo je drugi put da je obišao ovu zemlju, jer je prije dvije godine već jednom bio u Avganistanu.
Prenio realnu sliku
“Putovanje Afganistanom, susreti s talibanima, susreti s običnim ljudima, priče i doživljaji… Sve to ne mogu smjestiti u jasne boksove i obojiti ih crno ili bijelo. Nemoguće je povući jasne granice gdje se nastanilo zlo, a gdje obitava dobro. Lično ne vjerujem da su ljudi u svojoj srži zli, no vjerujem da mogu napraviti loše stvari iz neznanja, zato što nisu obrazovani, nisu upućeni i zato što ih izmanipulišu oni koji jako dobro znaju šta rade i zašto to rade. Od početka putovanja odlučio sam stvari prikazivati tačno onako kako sam ih zatekao i snimio, bez predrasuda, bez filtera, bez cenzure, ličnih agendi, prilagođavanja bilo čijoj viziji svijeta. Nisam profesionalni reporter, ne radim ni za koga, prenosim samo svoja iskustva i lične utiske. Da sam htio, mogao sam se opredijeliti za jednu stranu i našao bih dovoljno dokaza za tu priču. Da sam htio pričati o ‘horroru Avganistana’ dovoljno bi bilo da sam samo snimao po Kandaharu žene u burkama i pričao sve grozne priče koje sam čuo i koje postoje. Da sam htio mogao sam sve čupati iz konteksta kao što su i napravili na jednom portalu kad su prenosili sadržaj s mog profila, i staviti bombastičan naslov kako bih dodatno zakucao kakav su strah i trepet talibani. Da sam, pak, htio podržati novi režim, snimao bih samo čajanke s talibanima, vožnju po jezeru i srdačna rukovanja, a još bih tome dodao i kadrove iz Kabula gdje mnoge žene ne nose burku. Dakle, mogao sam da sam htio zastupati nečiji interes ili predrasudu”, kaže Kristijan.
Talibani nisu više isti
Njegov lični utisak je da današnji talibani nisu oni talibani od prije 20 i više godina.
“Kad su 1996. prvi put došli na vlast, donijeli su zakone kojih su se svi najstrože morali držati, žene ne samo da nisu imale nikakva prava, već su praktično bile zlostavljane, svako kršenje zakona koji im je zapravo branio sve završavalo je javnom egzekucijom na stadionima. Tada su se ‘proslavili’ i uništavanjem kulturnoga nasljeđa zemlje, a posebno miniranjem Buddhinih kipova u Bamyanu”, podsjeća Kristijan.
Prema njegovim navodima, današnji talibani su u mnogim stvarima pogubni za žene, nezgodno je što opet zakone donose proizvoljno, smišljaju ih u hodu i niko ne može znati krši li kakvo pravilo, kad i ne zna što su sve pravila.
“I današnji su talibani više obojeni nekom nazadnjačkom patrijarhalnom mentalnom strukturom, a manje stvarnim poznavanjem zakona na koji se pozivaju. Ipak, svjedočio sam da žene u Kabulu ne nose burke, vidio sam mnoge koje hodaju nepokrivena lica. Talibanska nazočnost u Kabulu se vidi po tome što više nema plakata na kojima bi bile žene, a lutkama u izlozima su pokrivene glave! No, po ulicama je stvar gotovo pa normalna. Isto tako, na aerodromu rade žene, rade obrazovani ljudi jer talibani sami ne znaju ništa raditi”, iskreno priča Kristijan.
Onim talibanima, kako dodaje, nije bilo bitno što svijet misli o njima, ovima je to bitno i rade određen PR da bi se u svijet poslala nekakva pozitivna slika.
“To je ujedno bio jedan od razloga zašto su me svugdje dobro primali, zvali na čaj, slikali se, obećavali mi da ću biti siguran gdje god idem, davali mi pratnju, brojeve telefona ako igdje zapnem… Stalo im je da se o njima priča drukčije. S druge strane, ljudima iz ovoga podneblja, pa tako i talibanima, je gostoljubivost urođena i ako već niste neprijatelj, pozvat će vas na čaj, tu nema sredine”, ističe poznati bloger.
Kaže da je popio čaj sa talibanima, iako je to kod mnogih njegovih pratioca izazvalo zgrožavanje.
“Zašto sam pio čaj s njima? Pitali su me to neki s zgražanjem. Možda najbolje da kažem: Zato što sam bio u Afganistanu 2022. godine, a ne doma u fotelji. Došao sam u zemlju kojom vladaju talibani i bilo je za očekivati da će biti bliskih susreta s njima. Iskreno, htio sam ih i upoznati i vidjeti kakav se mentalni sklop tu krije, kakvi su to ljudi? Htio sam donijeti tu priču. Ako ste se već uputili na neku lokaciju i želite donijeti neku priču, morate je prihvatiti sa svime što je dobro i što nije. Nemojmo biti licemjerni, neznanje nas ne opravdava”, kaže Kristijan.
Najmračnija tajna Avganistana
Kako dodaje naš sagovornik, Talibani brane puno toga.
“Ženama brane sve. Brane muziku, brane obrazovanje, brane rad. I tako, kada sve braniš, u jednom trenutku zabraniš i nešto što svako normalan želi da se zabrani – mislim o zlostavljanju dječaka, talibani tome žele stati na kraj”, navodi Kristijan, podsjećajući da je i o tome javno pisao.
Pojam “bacha bazi”, kako navodi naš sagovorink,
Jeste li ikad čuli za pojam “bacha bazi” je najmračnija tajna Afganistana.
“U nekom slobodnom prijevodu to znači “igra dječaka”. Ovo je vrlo stari običaj u Afganistanu u kojem dječake oblače u žensku odjeću i prisiljavaju ih da plešu zanosno kao žene, a pred odraslim muškarcima. Svaki od njih ima svoga vlasnika koji s njime upravlja kako želi. Vrlo su često žrtve seksualnog nasilja i zlostavljanja. O ovome se ne priča puno, to je javna tajna i tabu u Avganistanu, sve svjetske organizacije su uglavnom usredotočene na nepostojeća prava žena u ovoj zemlji, pa su dječaci koji plešu nekako ostali po strani, kao nešto o čemu se ne govori i u što se niko ne želi miješati. Praksa dječaka koji plešu na proslavama stara je nekoliko stotina godina, jer je ženama bilo zabranjeno da tako javno plešu. Žene su generalno bile nevidljive, skrivene iza vela, uvijek zatvorene, pa su muškarci na ovaj način doskočili tome problemu. Ipak, u novije vrijeme ‘tradicija’ je zapravo pretvorena u krijumčarenje dječaka i raj za pedofile”, priča Kristijan.
Njihovi vlasnici su, nastavlja Kristijan, bili lokalni moćnici, pripadnici mudžahedina koji su se borili protiv Sovjeta, pripadnici avganistanske vojske i policije, ljudi dobro umreženi koji se ovime mogu slobodno baviti bez straha da će biti uhapšeni.
“Strane organizacije koje su boravile u Avganistanu, vojske, sve misije… Svi su oni znali za to i okretali glavu. Kada bi im neko slučajno skrenuo pažnju na to, govorili bi da ne žele trzavice s aktuelnom vlašću, da se ne žele petljati u lokalne stvari i sl. Jedini koji su ovoj priči odlučili stati na kraj bili su – talibani”, naglašava Kristijan.
“Bacha bazi” bio zabranjen jedno vrijeme
Tokom njihove vladavine, od 1996. do 2001., običaj ‘bacha bazi’ je zabranjen i likvidirali su svakoga ko je bio povezan s tom praksom.
“Kad su skinuti s vlasti 2001. godine, ova praksa je opet zaživjela i prilično se proširila zemljom. Bila je najprisutnija u najmanje razvijenim regijama gdje su moćnici davali siromašnim porodicama novac za njihove dječake, obećavali da će ih obrazovati i dati im budućnost, no dječaci bi potom završili kao seksualno roblje. Ipak, postoje mnogi izvještaji koji dokazuju da su se ‘dječaci koji plešu’ pojavljivali i na proslavama u Kabulu i drugim razvijenijim sredinama i bilo je više nego očigledno da je ovo priča koja je sezala puno šire i dublje, previše je ljudi bilo u to upleteno i horroru se nije moglo stati na kraj”, nastavlja priču naš sagovornik.
Dječake bi odvodili u dobi od oko 9 godina, vježbali ih za ples, pripremali za taj ‘posao’, a onda bi ih njihov vlasnik lično iskorištavao ili bi ih podvodio.
“Za jako zgodne dečke mogle su se postići vrtoglave cijene. ‘Karijera’ ovih dječaka bi prestajala netom prije 18-te godine odnosno kad bi se počela pojavljivati brada. Tada više ne bi bili zanimljivi svojim vlasnicima. Njihov život nakon toga bi uglavnom bio uništen, mnoge bi i ubili. Puno je groznih priča, a ‘bacha bazi’ se dotaknuo i Khaled Hosseini u knjizi ‘Lovac na zmajeve’, s time da je zlotvora koji je kod sebe držao ‘bacha bareesha’ odnosno ‘dječaka bez brade’, pretvorio u talibana”, kaže Kristijan i citira Dee Brillenburg Wurth, koja je radila kao stručnjak za prava djece pri misiji UN-a u Avganistanu, “Svidjelo vam se to ili ne, talibani su po ovom pitanju donijeli bolji zakon. Oni ovu praksu vide kao grijeh i odlučili su je iskorijeniti.”
“Tu su talibani dobili ‘bodove’, a mi kao zapad smo tu dobili šamar. Vidite, jako je teško povući jasnu liniju gdje stanuje dobro, a gdje je zlo?”, kaže Kristijan.
Za kraj razgovora Kristijan kaže da je ovo putovanje započeo s citatom Khaleda Hosseinija, ‘Afganistan je predivna zemlja prepuna divnih ljudi koji nose poeziju u svojoj duši, koji su skromni, gostoljubivi i blagi. Ne zaslužuju 40 godina nasilja, progona i okrutnosti koje su morali otrpjeti.’
“Da, ovoj zemlji prije svega treba mir. No jedno sada znam, međunarodna zajednica ne može donijeti taj mir. Ovdje se dešava scenario koji konstantno gledamo: zapad iskorištava prirodna bogatstva određene zemlje i na tim prostorima su stalno nemiri, rat i razaranja. Stvarni mir, stvarna sloboda – to je nešto što će ovaj narod morati izboriti sam. Prvo će se morati suočiti s vlastitim demonima (bacha bazi, prava žena), moraće u sebi pronaći snagu da još jednom ustane, ovoga puta protiv onih među sobom koji drugima nameću svoja uvjerenja, a u odbranu svojih prava i svojih života”, kaže Kristijan.
