TERORIZAM NAJOZBILJNIJI PROBLEM SVIJETA

Sve je izraženija potreba za iznalaženje rješenja za proaktivnom i  djelotvornijom zaštitom od terorizma i terorističkih djelovanja.

U udžbeniku Priručnik za obuku tjerlohranitelja Žejlka Mateičića, koji se koristi na “URBAN PROTECTION TRAINING CENTAR Montenegro” u Podgorici, ustanove čija je djelatnost osposobljavanje polaznika u Zaštiti lica i imovine, a čiji je osnivač Aleksandar Đuričković, ističe se da je činjenica da je terorizam jedan od najozbiljnijih i najopasnijih problema savremenog svijeta i da on nama poznati svijet mijenja i sve ga više pretvara u otvoreni ratni sukob.

Time se potvrđuju teze da je dosadašnja borba protiv ove opasnosti podbacila i da su akcije legitimnih vlasti i njihovog političkog, ali i represivnog aparata u svome djelovanju inferiorne u odnosu na strategiju razvoja i operativno provođenje globalno usmjerenih terorističkih (ne)djela.

Danas gotovo i nema dijela svijeta koji nije na neki način zahvaćen različitim oblicima terorizma; od podmetanja eksplozija i požara, otmica, ucjena i atentata do vojnih udara, otvorenih vojnih sukoba i tzv. ratova nižeg intenziteta.

Ciljevi terorista sada su  “obični” građani.

Zbog velikog uticaja medija, koji svojom brzinom, u kratkim intervalima, prenose vijest o terorističkom djelovanju po cijelom svijetu, teroristi nastoje svoja djela ostvariti na najvitalnijim i najosjetljivijim mjestima u određenoj državi, izazivajući stradanja velikog broja ljudi i nanoseći velike materijalne štete.

Nadalje, ovakvi akti potkrjepljuju činjenicu da što je teroristički čin izveden na spektakularniji način, što je osjetljivije mjesto napadnuto i što je više žrtava i štete nanio, veće je i zanimanje javnosti za sami događaj. Svako terorističko djelo, ukoliko smo čuli za njega, za nas ima emocionalni odjek i o njemu razmišljamo. Upravo to i jeste cilj terorista: stvoriti žrtve, narušiti bezbjednost, nanijeti materijalnu štetu, te kad se javnost zainteresuje, istaknuti svoje ciljeve. Za teroriste je karakteristično da su vrlo odani ideji za koju se bore i da za njih nema prepreke u ostvarenju ciljeva. Upravo u tome i jeste razlog za bojazan da danas nema ili, namjerno prividno nema, unaprijed odabranih žrtava na kojima bi teroristi ostvarivali svoje ciljeve.

Činjenica je da je borba protiv terorizma vrlo teška, no dobro je poznavati taktiku i metodiku terorista, kako bi se na vrijeme uspjelo izbjeći terorističkom napadu. Ni teroristi ne vole gubitke u svojim redovima. Zato oni svoje akcije vrlo pomno i dugotrajno pripremaju. Mi možda nećemo uspjeti izbjeći teroristički napad, ali za nas je vrlo važno prepoznati upravo razdoblje pripremanja terorističkog napada i u takvim situacijama adekvatno i racionalno postupati.

NEMA APSOLUTNE BEZBJEDNOSTI

Postoji nekoliko različitih teorija i definicija terorizma, a najprihvaćenija je ona da terorizam predstavlja način borbe pojedinca, političkih grupa i organizacija protiv postojećih društveno-političkih poredaka.

Zasnovan je na primjeni organiziranog nasilja: atentati, podmetanje požara, ubijanje predstavnika državne vlasti, sabotaže i slično. Neposredan cilj terorizma je izazivanje straha i lične nesigurnosti kod građana neke zemlje, dok mu je posredni cilj ugrožavanje i slabljenje sigurnosti jedne zemlje.

Terorizam može biti element pobunjeničkih ili revolucionarnih nastojanja kad se udruži s drugim vojnim i političkim aktivnostima određenim za postizanje autonomije ili za svrgavanje postojeće vlade.

Njime se može, takođe, koristiti kao otvorenim ili prikrivenim aspektom političkog pokreta uključenog u borbu za moć koja se vodi unutar postojećeg političkog sukoba.

Konačno, terorizam može biti puki gest kojim se teroristi koriste odvojeno od bilo kojeg važnog političkog nastojanja. U tom drugom slučaju, teroristi često traže srodnost s nekim nejasnim ciljem i/ili nevažnom političkom grupom kako bi se njihovo djelovanje razumjelo.

TERORIZAM KROZ ISTORIJU

Latinska riječ teror  znači strah, jezu ili užas, vladavinu nasilja čiji je cilj zastrašivanje odnosno uništavanje protivnika. Obično je definisan kao “proračunata primjena nasilja ili prijetnja nasiljem za postizanje ciljeva koji su političke, vjerske ili ideološke prirode”. Sprovodi se zastrašivanjem, prinudom i ulivanjem straha.

Terorizam nije novija pojava jer, otkad čovjek postoji, terorizam ga prati. Kao taktika jedne grupe kojom se služi  za prinudu drugih da se ponašaju na određen način, terorizam, dakle, pripada drevnoj praksi.

Utvrđeni istorijski primjeri koji se često koriste za prikazivanje jesu Zealoti. Živjeli su oko 6. – 60. godine novog vijeka i bili su ekstremistička židovska frakcija koja se protivila uzajamnom djelovanju s Rimom ili bilo kojom drugom stranom kulturom.

Da bi nametnuli svoje stavove o etničkoj, a naročito vjerskoj čistoći, oni su ubijali one za koje su smatrali da čine “zlo” (tj. nesaglasje s ponašanjem koje su Zealoti odredili kao ispravno i “dobro”).

Ali kao i u većini slučajeva pokušaja da ljude izmijene terorom, ni Zealotima takvi pokušaji nisu uspjeli. Njihova su djelovanja pripomogla da se židovsko društvo raspadne, a Rim osvoji i zavlada nad većim dijelom teritorija koji danas čine države Libanon i Izrael.

U 11. vijeku na području Irana pojavljuje se grupa Hashashini. Oni su, osim što su proizvodili i konzumirali hašiš, bili prve profesionalne, plaćene ubice. Postojali su više od 200 godina i koristili su se vjerskim učenjem. Nastojali su službenu politiku diktirati a  ubistvima – atentatima, ponekad uz samo žrtvovanje. Za njih je značajno da su uveli mučeništvo. Širili su strah od Indije do Nila.

U jeku Francuske revolucije, u razdoblju između 1793. – 1794. godine, teror je bio sistematski primjenjivan u nacionalnim razmjerima.

Korišćen je za uklanjanje društveno opasnih grupa (aristokratije) i onih koji su se protivili novim vladinim programima. Prerastao je i u proračunato stvaranje straha u političke svrhe.

Kao što je rečeno, upravo za „jakobinske diktature“ u Francuskoj revoluciji, se pojavljuje prvi put sam termin teror, zapravo, tim se imenom u istoriji označava razdoblje od pobjede „montanjara“ na Konventu 31. maja 1793. i pad Robespiera 27. jula 1894.

U to doba vlast je imao Komitet javnog spasa i Komitet opšte bezbjednosti kojima je Robespier bio duša. Navedeno je razdoblje tako nazvano zbog žestine kojom su uništavani neprijatelji revolucije. Naziv bijeli teror označuje masakr koji su u Francuskoj provodile pristalice restauracije tj. oni koji su bili protagonisti obnove monarhije poslije tzv. Stotinu dana i poslije restauracije 1815. godine; za vrijeme bijelog terora likvidirani su Napoleonove vojne osobe i protestanti u Nimesu.

U Oktobarskoj revoluciji bijelim terorom naziva se nasilje čiji je nosilac bila kontrarevolucija (bjelogardijci). Teror je svoje čudovišne razmjere dobio za vrijeme vladavine fašizma čije su se manifestacije odražavale u masovnim hapšenjima i mučenjima, koncentracijskim logorima, prisilnom radu, genocidu, ubijanju, odmazdama i mučenjima žrtava.

Sljedeći kritični korak u razvoju savremenog terorizma dogodio se krajem 18. vijeka.

Radikalne političke grupe još su se uvijek koristile taktikom terora, no njihova su se djelovanja usmjerila na ubijanje vladinih službenika. Dok su takva djelovanja bila uspješna, taktički gledano, njihovi ciljevi nikada nisu postignuti. Ubijanjem jednog službenika, drugi bi jednostavno zauzeo njegovo mjesto. U takvim situacijama ništa se nije promijenilo, a povećana sigurnost otežavala je izvođenje novih napada na nove ciljeve. Kao posljedicu, teroristi su otkrili da su moderne nacionalne države bile manje osjetljive na pojedinačne osobe nego raniji oblici državne uprave.

Tokom razdoblja od 1870 – 1900. godine, grupe koje su prihvatile nasilje kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva raspravljale su o osnovnim promjenama strategije. Novim pristupom, kako bi se istakli zahtjevi za djelovanjem političkog vođstva, izvođeni su napadi na nedužne ljude. Nisu sve grupe, umiješane u političko nasilje prihvatile novu koncepciju, već one koje su je prihvatile odrekle su se svakog zahtjeva za moralno opravdanje svoga djela.

U bilo kojem kulturnom kontekstu teško je uvjeriti populaciju da je ubijanje i sakaćenje onih kojima navodno pokušavate pomoći, u najvećem interesu žrtve. Bez obzira na to kako je plemenit cilj, terorist je terorist, a terorizam ne može biti skriven pod maskom “borca za slobodu”, “patriote” ili “vjernika”.

TERORIZAM DANAS

Početkom 20. vijeka terorističk praksa se pomjerila izvan granica civiliziranog ponašanja. Kako je vijek odmicao, teroristi su drukčije određivali svoja pravila ponašanja do tačke gdje danas za većinu terorističkih grupa nema nedužnih.

Napad na Svjetski trgovački centar, gdje je stradalo na hiljade nevinih žrtava, civila, gdje se išlo toliko daleko u odlučnosti terorista da i sami odu u smrt, bio je početak nove ere nama poznatog terorizma koji je jasno dao do znanja da se nijedan građanin svijeta danas ne može osjećati sigurnim. Na ovom primjeru može se primjeniti tzv. teorija crnog labuda „Black Swan theory“!

Prijetnja terorizmom ne poznaje granice, ne poznaje nedužne. Poznaje samo jedan cilj – zastrašivanje i uništavanje, bez obzira na to koja sredstva i metode koristi za postizanje tog cilja.

Ovaj priručnik ima za cilj upoznavanje polaznika sa osnovnim principima zaštite i pripreme za zaštitu lica. Sprovođenjem treninga i usavršavanjem, a naročito sprovođenjem mjera bezbjednosti u praksi, sigurno će svaki od polaznika doći do iskustvenih saznanja i moći će nadograditi stečeno znanje, stoga ovaj priručnik nazivamo „osnovnim“ priručnikom za zaštitu lica i imovine.