FP: TEORIJA MEĐUNARODNIH ODNOSA SUGERIŠE DA SLIJEDI RAT VELIKIH SILA

Ove sedmice počinju predavanja na predmetu Uvod u međunarodne odnose koji će prvi put slušati hiljade studenata širom svijeta. Ako su njihovi profesori u toku sa načinima na koje se svijet promijenio tokom proteklih godina, učiće ih da glavne teorije međunarodnih odnosa upozoravaju na dolazak sukoba velikih sila, piše u članku za magazin Foreign Policy Matthew Kroenig, zamjenik direktora Scowcroft centra za strategiju i bezbjednost pri Atlantskom savjetu.

Decenijama je teorija međunarodnih odnosa pružala razlog za optimizam – da velike sile mogu uživati uglavnom kooperativne odnose i razriješiti razlike bez oružanog sukoba.

Realistične teorije međunarodnih odnosa fokusiraju se na moć, i decenijama su tvrdile da su bipolarni svijet Hladnog rata i unipolarni posthladnoratovski svijet kojim dominira SAD relativno jednostavni sistemi neskloni ratovima pogrešnih proračuna. Takođe su smatrale da je nuklearno oružje povećalo cijenu sukoba i učinilo rat među velikim silama nezamislivim.

Liberalni teoretičari su, u međuvremenu, zastupali stav da trijumfovat uzročnih varijabli (institucije, međuzavisnost i demokratija) olakšava saradnju i ublažava sukob. Gusti skup međunarodnih institucija i sporazuma (Ujedinjeni narodi, Svjetska trgovinska organizacija, Sporazum o neširenju nukelarnog oružja itd.) uspostavljenih nakon Drugog svjetskog rata – i proširen i produbljen nakon završetka Hladnog rata – pružao je forume za velike sile da mirno razriješe svoje razlike.

Štaviše, ekonomska globalizacija učinila je oružani sukob skupljim. Zašto ratovati kada posao dobro ide i svi se bogate? Najzad, prema ovoj teoriji, demokratije su manje sklone ratovanju, a više saradnji, a veliki talasi demokratizacije širom svijeta tokom proteklih 70 godina učinili su svijet mirnim mjestom.

U isto vrijeme su konstruktivistički naučnici objašnjavali kako su nove ideje, norme i identiteti preobrazili međunarodnu politiku u pozitivnijem smjeru. U prošlosti su razbojništvo, ropstvo, mučenje i agresije bili uobičajeni. Tokom godina, međutim, jačanje normi ljudskih prava i tabua protiv upotrebe oružja za masovno uništenje zaštitilo nas je od međunarodnog sukoba.

Nažalost, gotovo sve ove sile mira rastaču se pred našim očima. Glavne pokretačke snage međunarodne politike, prema teoriji međunarodnih odnosa, sugerišu da novi hladni rat između SAD-a, Kine i Rusije vjerovatno neće biti miran.

Ratovi pogrešnog proračuna

Počnimo sa politikom moći. Ulazimo u multipolarni svijet. SAD je, bez sumnje i dalje vodeća svjetska sila, sudeći po gotovo svim objektivnim mjerilima, ali Kina se uzdigla do snažnog drugog mjesta u vojnoj i ekonomskoj moći. Evropa je sama po sebi ekonomska i regulatorna supersila. Agresivnija Rusija ima najveću zalihu nuklearnog oružja na svijetu. A velike sile u zemljama u razvoju, kao što su Indija, Indonezija, Južna Afrika i Brazil, biraju put nesvrstanih.

Realisti tvrde da su multipolarni sistemi nestabilni i skloni ratovima pogrešnog proračuna. Prvi svjetski rat klasičan je primjer za to.

Multipolarni sistemi su nestabilni dijelom zbog tog što svaka država mora brinuti o više potencijalnih neprijatelja. Zaista, američko Ministarstvo odbrane trenutno brine o mogućim istovremenim sukobima s Rusijom u Evropi i Kinom u Indo-Pacifiku. Štaviše, predsjednik SAD-a Joe Biden izjavio je da upotreba vojne sile ostaje opcija kao posljednje sredstvo za nošenje sa iranskim nuklearnim programom. Rat na tri fronta nije isključen.

Ratovi pogrešnog proračuna često nastanu kada države potcijene neprijatelja. Države sumnjaju u snagu svog oponenta ili u riješenost da se bori, pa ih testiraju. Ponekad neprijatelj blefira, pa se taj izazov isplati. Ako je, pak, neprijatelj riješen da brani svoje interese, može doći do velikih ratova.

Ruski predsjednik Vladimir Putin se vjerovatno preračunao pokrenuvši invaziju na Ukrajinu, netačno pretpostavivši da će lako dobiti rat. Neki naučnici realisti su već dugo upozoravali da će uslijediti ruska invazija na Ukrajinu, a i dalje postoji mogućnost da se rat u Ukrajini prelije preko granica NATO-a, pretvorivši ovaj sukob u direktnu vatru između SAD-a i Rusije.

Osim toga, postoji opasnost da bi kineski predsjednik Si Jinping mogao napraviti pogrešnu procjenu u vezi Tajvana. Zbunjujuća vašingtonska politika „strateške dvosmislenosti“ u vezi tog hoće li braniti ovaj otok samo doprinosi nestabilnosti. Bajden je izjavio da će braniti Tajvan, ali Bijela kuća mu je protivrječila.

Mnogi lideri su zbunjeni, uključujući moguće i Xija. On bi mogao pogrešno vjerovati da se može izvući s napadom na Tajvan – no SAD bi mogao nasilno intervenisati da ga zaustavi.

Štaviše, nakon što je nekoliko američkih predsjednika prijetilo da su „su sve opcije na stolu“ u vezi iranskog nuklearnog programa, ali bez pokrića, Teheran bi mogao pretpostaviti da može razvijati bombu bez američke reakcije. Ako Iran pogriješi u vezi Bajdenove riješenosti, mogao bi izbiti rat.

Realisti se takođe fokusiraju na promjene u ravnoteži moći i brinu se zbog uspona Kine i relativnog pada SAD-a. Teorija tranzicije moći kaže da pad dominantne velike sile i uspon nadolazećeg izazivača često rezultira ratom.

I liberali pesimistični

Neki stručnjaci se brinu da bi Washington i Peking mogli upasti u „Tukididovu zamku“.

Zbog njihovih disfunkcionalnih autokratskih sistema malo je vjerovatno da će Peking ili Moskva uzurpirati vodstvo SAD-a u skorije vrijeme, ali historija pokazuje da izazivači ponekad započinju agresije kada su ekspanzivne ambicije osujećene. Kao Njemačka u Prvom svjetskom ratu i Japan u Drugom svjetskom ratu, Rusija možda napada da zaustavi svoj pad, a Kina bi isto tako mogla biti slaba i opasna.

Neki ljudi bi mogli tvrditi da nuklearno odvraćanje i dalje funkcioniše, ali vojna tehnologija se mijenja. Svijet prolazi kroz „četvrtu industrijsku revoluciju“ dok nove tehnologije, kao što su vještačka inteligencija, kvantno računanje i komunikacije, aditivna proizvodnja, robotika, hipersonične rakete, usmjerena energija i drugi, obećavaju da će preobraziti globalnu ekonomiju, društva i ratišta.

Mnogi stručnjaci za oblast odbrane smatraju da je nova revolucija u vojnim pitanjima na pomolu. Moguće je da bi ove nove tehnologije mogle, kao tenkovi i avioni uoči Drugog svjetskog rata, dati prednost vojskama koje idu u napad, čineći rat vjerovatnijim. Ova nova oružja bi, u najmanju ruku, mogla zbuniti procjene ravnoteže moći, doprinoseći gore navedenim rizicima pogrešnog proračuna.

Kina, naprimjer, vodi u oblasti nekoliko ovih tehnologija, uključujući hipersonične rakete, određene aplikacije za vještačku inteligenciju i kvantno računanje. Ove prednosti, ili čak lažna percepcija u Pekingu da bi ove prednosti mogle postojati, mogle bi dovesti Kinu u iskušenje da izvrši invaziju na Tajvan.

Čak i liberalizam, inače optimističnija teorija, pruža razloge za pesimizam. Liberali su bez sumnje u pravu kada kažu da su institucije, ekonomska međuzavisnost i demokratija olakšali saradnju unutar liberalnog svjetskog poretka. SAD i njegovi demokratski saveznici u Sjevernoj Americi, Evropi i Istočnoj Aziji ujedinjeniji su neko ikad. Ali isti ovi faktori sve više podstiču na sukob na linijama razdvajanja između liberalnih i neliberalnih svjetskih poredaka.

U novom hladnom ratu, međunarodne institucije su jednostavno postale nove arene za nadmetanje. Rusija i Kina su se infiltrirale u ove institucije i okreću ih protiv njihove svrhe. Ko bi mogao zaboraviti da je Rusija predsjedavala sastankom Savjeta bezbjednosti UN-a dok je njena vojska vršila invaziju na Ukrajinu u februaru?

Slično tome, Kina je iskoristila svoj utjecaj u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da zaustavi efektivnu istragu o porijeklu COVID-19. Diktatori se bore za mjesta u UN-ovom Savjetu za ljudska prava kako bi osigurali da njihova gruba kršenja ljudskih prava ne budu predmet istrage. Umjesto da olakšavaju saradnju, međunarodne institucije pogoršavaju sukob.

Liberalni naučnici takođe tvrde da ekonomska međuzavisnost ublažava sukob. Ali ova teorija oduvijek ima problem ‘ko je stariji, kokoška ili jaje’. Pokreće li trgovina dobre odnose ili dobri odnosi pospješuju trgovinu? Gledamo odgovor na ovo pitanje u realnom vremenu.

Slobodni svijet priznaje da je ekonomski isuviše ovisan o svojim neprijateljima u Moskvi i Pekingu, i pokušava se odvojiti što je brže moguće. Zapadne korporacije su se povukle iz Rusije preko noći. Novi zakoni i regulative u SAD-u, Evropi i Japanu ograničavaju trgovinu i investicije u Kini. Naprosto je iracionalno da Wall Street ulaže u kineske tehnološke kompanije koje sarađuju sa kineskom narodnooslobodilačkom vojskom na razvoju oružja namijenjenog da ubija Amerikance.

Raskol demokratija

No, Kina se takođe odvaja od slobodnog svijeta. Xi zabranjuje kineskim tehnološkim firmama da budu uvrštene na Wall Street naprimjer, jer ne želi dijeliti vlasničke informacije sa zapadnim silama. Ekonomska međuzavisnost između liberalnih i neliberalnih svjetova koja je poslužila kao osiguranje protiv sukoba sada se urušava.

Demokratska teorija mira kaže da demokratije sarađuju sa drugim demokratijama. No, centralna linija razdvajanja u međunarodnom sistemu danas, kako objašnjava Biajen, jeste „borba između demokratije i autokratije“.

Bez sumnje, SAD i dalje održava srdačne odnose sa nekim nedemokratijama, kao što je Saudijska Arabija. No, svjetski poredak je sve više podijeljen između SAD-a i njegovih status-quo orijentisanih demokratskih saveznika u NATO-u, Japana, Južne Koreje i Australije na jednoj strani i revizionističkih autokratija Kine, Rusije i Irana na drugoj. I bez stetoskopa se osjete odjeci sukoba slobodnog svijeta protiv nacističke Njemačke, fašističke Italije i imperijalnog Japana.

Konačno, konstruktivistički argumenti o mirotvornim efektima globalnih normi uvijek su bili ugroženi sumnjama u vezi tog jesu li te norme uistinu univerzalne. Dok Kina provodi genocid u Xinjiangu a Rusija upućuje nuklearne prijetnje od kojih se ledi krv u žilama i kastrira ratne zarobljenike u Ukrajini, sada imamo jezivi odgovor.

Štaviše, konstruktivisti bi mogli pribilježiti da raskol demokratija naspram autokratije u međunarodnoj politici nije samo pitanje upravljanja već i načina života. Govori i autorski tekstovi Xija i Putina često su ideološka naklapanja o superiornosti autokratskih sistema i neuspjesima demokratije. Sviđalo vam se to ili ne, ponovo smo u takmičenju iz 20. stoljeća u vezi tog ko se može bolje brinuti za svoje ljude, demokratske ili autokratske vlade, s dodatkom opasnijeg ideološkog elementa ovom takmičenju.

Srećom, ima i dobrih vijesti. Najbolje razumijevanje međunarodne politike može se naći u kombinaciji teorija. Veći dio čovječanstva preferira liberalni međunarodni poredak, a ovaj poredak su omogućili realistička vojna moć SAD-a i njegovih demokratskih saveznika. Štaviše, 2500 godina teorije i historije ukazuje na to da demokratije obično pobjeđuju u ovim takmičenjima čvrste moći, a autokratije katastrofalno sagore na kraju.

Nažalost, trenuci jasnoće koji savijaju historiju u luk prema pravdi često se pojavljuju tek nakon ratova između velikih sila.

Nadajmo da se današnji studenti neće na ceremoniji dodjele diploma prisjećati gdje su bili kada je počeo treći svjetski rat. Teorija međunarodnih odnosa nam, međutim, daje pregršt razloga za zabrinutost.