ĐENERO: ULASKOM FINSKE U NATO PRESTALA MEDIJACIJA IZMEĐU ZAPADA I RUSIJE

Politikolog Davor Đenero komentarisao je za UPA portal širenje NATO alijanse, nova dešavanja u Ukrajini, bezbjednosnoj situaciji u regionu…

Američki predsjednik Džo Bajden u nedjelju kreće na petodnevnu evropsku turneju, u okviru koje će prisustvovati redovnom NATO samitu u Viljnusu, na kojem će zapadni lideri razgovarati o najnovijim naporima da pomognu Ukrajini u borbi protiv Rusije. Bajden je nedavno učlanjenje Finske u NATO i jačanje Alijanse okarakterisao kao znak slabljenja uticaja Moskve. Kako to komentarišete?

Odmah nakon početka invazije Rusije na Ukrajinu, u februaru 2022, u Finskoj je počela ozbiljna politička rasprava o održivosti statusa neutralnosti u novim okolnostima, a već u maju je donesena odluka da Finska pokreće proces pristupanja. Taj trenutak, koji je koincidirao sa slomom Putinovog „blitzkriega” u Ukrajini, predstavljao je golemi politički udar za ruskog diktatora. Naime, njegov narativ, a narativ nije drugo do li „blebetanje”, o razlozima totalne invazije i pokušaja okupacije cijele Ukrajine zasnivao se na tvrdnjama o nekakvoj „NATO-voj prevari” Rusije, odnosno sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova, o tome da se NATO neće širiti na istok, niti približavati granicama Sovjetskog saveza/Rusije. Odlukom Finske, koja ima teško povijesno iskustvo s agresivnošću sovjetskih/ruskih azijskih despocija, jasno je prepoznala da je došlo vrijeme da se prestane s politikom medijacije između Zapada i Rusije, jer ona postaje neplodna, a jedino pristupanje sustavu kolektivne sigurnosti, kakav je NATO, u takvim uvjetima garantira nacionalnu sigurnost Finske. Problem NATO saveza je činjenica da se odluke unutar saveza, koje se donose konsenzusom, donose vrlo sporo, i iako su SAD odmah poslale jasan važan signal o prihvaćanju finskog članstva, proces je trajao više od godinu dana, i nije ispao onako efektan kao što je mogao biti da je Finska još u Madridu, pred godinu dana postala punopravnom članicom, a ne samo dobila službenu pozivnicu za članstvo.

Švedska, kao uzorna demokratija, važna Alijansi

Švedska je, takođe, kandidat za članstvo u NATO, ali je u tome za sada blokiraju Turska i Mađarska. Bajden će se u srijedu sastati sa švedskim premijerom Ulfom Kristersonom u Vašingtonu, da bi iskazao podršku za kandidaturu te zemlje. Koliko bi ulazak Švedske u NATO dodatno pokazao moć Alijanse Putinu?

Riječ je o groteski. Naime, NATO nije prije svega vojno, nego političko savezništvo euroatlantskih demokracija. Groteska je da dvije ozbiljno deficitarne demokracije blokiraju pristupanje jedne od najstabilnijih demokratskih država Europe, zemlje s niskom korupcijom, visokom participacijom građana, visokom demokratskom političkom kulturom, ali i vrlo bogatom državom, koja ima i golem vojni proračun i može biti silno važna za obrambene kapacitete savezništva.

Zagovarati napuštanje načela suglasnosti, konsenzualnoga odlučivanja, u političkom savezu u kojem države grade matrične odnose, odnose ravnopravnosti, bez obzira na veličinu, broj stanovnika i bogatstvo, pa i vojni potencijal, rizičan je dvosjekli mač, ali u ovom slučaju je zbilja opravdano raspraviti o tome mogu li dvije deficitarne članice neograničeno blokirati zajedničku odluku Sjeveroatlantskoga savezništva.

Švedska kao uzorna demokracija važna je NATO savezu, jer pokazuje da i oni najbolji u Europi u NATO savezu vide dodatnu vrijednost za svoju nacionalnu sigurnosti, iako treba staviti ruku na srce i reći da veću dodanu vrijednost budućim švedskim članstvom ostvaruje Savezništvo, nego što ga zapravo ostvaruje Švedska.

I zato je izrazito dobro da administracija predsjednika Bidena već sad Švedsku tretira kao da je članica u punom kapacitetu, a Turska i Mađarska će prije ili poslije, kad to budu najmanje očekivale, podmiriti račun za ovo stvaranje problema. A taj račun neće biti mali i neće biti bez konzekvenci za njihovu elementarnu sigurnost.

Putin o sebi stvarao “narativ” kako je tehnolog moći

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski kazao je da je odgovor predsjednika Rusije Vladimira Putina na oružanu pobunu paravojne formacije Vagner bio „slab“ i da on gubi kontrolu nad sopstvenim narodom. On je kazao da Putin ne kontroliše sve i da se Vagner kreće duboko u Rusiji i zauzima određene regione, što pokazuje koliko je to lako učiniti. Kako Vi komentarišete poteze ruskog predjsednika?

Autoritarne i totalitarne vladavine, zasnovane na stalnim prijetnjama represijom prema vlastitim građanima i utemeljene na sili, nikad ne mogu biti dugoročno stabilne. Paktiranje diktatora s plaćeničkim vojskama i raznim ološem, znao je to još Nicollo Machiavelli, renesansni mislilac, po mnogima začetnik političke znanosti, pa je tako i savjetovao Lorenza de Medicia, velikog mecenu renesanse, bankara i vladara Firenze, da valja izbjegavati nepouzdane plaćeničke vojske, koje su glasne u odnosu na slabije, a kukavičke u sukobu sa snažnima, sklone prevratu i izdaji.

Putin je o sebi stvarao „narativ” (dakle, ponavljanje besmislica) o tome kako je on fantastično efikasan tehnolog moći, kako odluke donosi nevjerojatno promišljeno, temeljeći ih u znanjima koje su drugima nedostupna. Sva ta naklapanja bila su pokušaj stvaranja karizme za ovog sivog skromno obrazovanog i blijedog obavještajnog birokratu. Kao što se nakon propasti „blitzkriega” pokazalo kako ruska vojska nije nikakva organizirana superionra sila, nego splet korupcije, pijanstva, nekompetencije, neznanja i surovosti, tako se sada kruni i caklina stvarana godinama na Putinovu kipiću. Nema tu ničega osim surovosti i beskrupuloznosti, nema tu nikakvih znanja niti „povijesnih uvida”, koliko god o tome rado pričao. Riječ je malom aparatčiku iz sustava dizajniranog za kršenje temeljnih ljudskih prava, koji se okružio jednakima takvim (u Rusiji ih nazivaju silovicima), uvjeren da će ga, neobrazovani i nevješti, morati slijepo slijediti, a sad se počinje nazirati da su mu itekako spremni otkazati poslušnost, radi vlastitog probitka.

Posljedice Vučićeve autokratije veće od onih koje je ostavio Milošević

Kako vidite bezbjednosnu situaciju u Srbiji? Prije dva dana se desio još jedan zločin, kada je mladić nožem u vrat izbo drugog momka, a znamo i šta se nedavno desilo u jednoj osnovnoj školi.

O tome je odmah nakon dva masovna ubojstva sve rekao, ne neki beogradski filozof ili sociolog, nego liberalni ekonomist Miša Brkić. Brkić je kao obrazovani čovjek posegnuo za društvenim modelom i objašnjenje našao u pojmu anomije, što ga je kreirao francuski sociolog s kraja XIX. i početka XX. stoljeća Emila Durkheima. Kad se u društvu razori načelo vladavine prava, kad se rastoči moral, društvo zapada u krizu u kojoj građani ostaju bez čvrste točke prema kojoj mogu definirati svoje ponašanje. Takvo stanje posljedica je desetljeća autoritarne vladavine Aleksandra Vučića i njegove sljedbe, postradikala koji se danas nazivaju SNS-om. Vučićeva vlast rastočila je sve, slobodne medije, parlamentarne stranke, državne institucije, institucije građanskog društva, sve podvrgla osobnoj samovlasti jednog čovjeka i sad se suočava s posljedicama takva stanja. Kao odgovor na krizu Vučić čini upravo suprotno od onog što mu, oslonjen na Durkheima, savjetuje Brkić. Jedini lijek je reafirmacija vladavine prava, a Vučić odgovara insistiranjem na samovlasti, koji nastoji učvrstiti izazivajući konflikt na Kosovu.

Posljedice ovakve vladavine za Srbiju će biti strašne, a posljedice Vučićeve autokracije gore od onih što ih je ostavio Milošević. Naime, nakon Miloševića su takozvana „druga Srbija”, demokratska opozicija, kritična javnost, akademska zajednica, bili vrlo snažni i do ubojstva Zorana Đinđića se činilo da mogu generirati ozbiljnu demokratsku tranziciju u Srbiji.