Terorizam kroz istoriju
U priručniku koji je izdao Urban protektion taining centar iz Podgorice, „Tjelohranitelj“, veoma pažljivo je obrađena tema terorizma i borbe protiv njega. Danas izdvajamo odjeljak „Terorizam kroz istoriju“.
Latinska riječ teror znači strah, jezu ili užas, vladavinu nasilja čiji je cilj zastrašivanje odnosno uništavanje protivnika. Obično je definisan kao “proračunata primjena nasilja ili prijetnja nasiljem za postizanje ciljeva koji su političke, vjerske ili ideološke prirode”. Sprovodi se zastrašivanjem, prinudom i ulivanjem straha.
Terorizam nije novija pojava jer, otkad čovjek postoji, terorizam ga prati. Kao taktika jedne grupe kojom se služi za prinudu drugih da se ponašaju na određen način, terorizam, dakle, pripada drevnoj praksi.
Utvrđeni istorijski primjeri koji se često koriste za prikazivanje jesu Zealoti. Živjeli su oko 6. – 60. godine novog vijeka i bili su ekstremistička židovska frakcija koja se protivila uzajamnom djelovanju s Rimom ili bilo kojom drugom stranom kulturom.
Da bi nametnuli svoje stavove o etničkoj, a naročito vjerskoj čistoći, oni su ubijali one za koje su smatrali da čine “zlo” (tj. nesaglasje s ponašanjem koje su Zealoti odredili kao ispravno i “dobro”).
Ali kao i u većini slučajeva pokušaja da ljude izmijene terorom, ni Zealotima takvi pokušaji nisu uspjeli. Njihova su djelovanja pripomogla da se židovsko društvo raspadne, a Rim osvoji i zavlada nad većim dijelom teritorija koji danas čine države Libanon i Izrael.
U 11. vijeku na području Irana pojavljuje se grupa Hashashini. Oni su, osim što su proizvodili i konzumirali hašiš, bili prve profesionalne, plaćene ubice. Postojali su više od 200 godina i koristili su se vjerskim učenjem. Nastojali su službenu politiku diktirati a ubistvima – atentatima, ponekad uz samo žrtvovanje. Za njih je značajno da su uveli mučeništvo. Širili su strah od Indije do Nila.
U jeku Francuske revolucije, u razdoblju između 1793. – 1794. godine, teror je bio sistematski primjenjivan u nacionalnim razmjerima.
Korišćen je za uklanjanje društveno opasnih grupa (aristokratije) i onih koji su se protivili novim vladinim programima. Prerastao je i u proračunato stvaranje straha u političke svrhe.
Kao što je rečeno, upravo za „jakobinske diktature“ u Francuskoj revoluciji, se pojavljuje prvi put sam termin teror, zapravo, tim se imenom u istoriji označava razdoblje od pobjede „montanjara“ na Konventu 31. maja 1793. i pad Robespiera 27. jula 1894.
U to doba vlast je imao Komitet javnog spasa i Komitet opšte bezbjednosti kojima je Robespier bio duša. Navedeno je razdoblje tako nazvano zbog žestine kojom su uništavani neprijatelji revolucije. Naziv bijeli teror označuje masakr koji su u Francuskoj provodile pristalice restauracije tj. oni koji su bili protagonisti obnove monarhije poslije tzv. Stotinu dana i poslije restauracije 1815. godine; za vrijeme bijelog terora likvidirani su Napoleonove vojne osobe i protestanti u Nimesu.
U Oktobarskoj revoluciji bijelim terorom naziva se nasilje čiji je nosilac bila kontrarevolucija (bjelogardijci). Teror je svoje čudovišne razmjere dobio za vrijeme vladavine fašizma čije su se manifestacije odražavale u masovnim hapšenjima i mučenjima, koncentracijskim logorima, prisilnom radu, genocidu, ubijanju, odmazdama i mučenjima žrtava.
Sljedeći kritični korak u razvoju savremenog terorizma dogodio se krajem 18. vijeka.
Radikalne političke grupe još su se uvijek koristile taktikom terora, no njihova su se djelovanja usmjerila na ubijanje vladinih službenika. Dok su takva djelovanja bila uspješna, taktički gledano, njihovi ciljevi nikada nisu postignuti. Ubijanjem jednog službenika, drugi bi jednostavno zauzeo njegovo mjesto. U takvim situacijama ništa se nije promijenilo, a povećana sigurnost otežavala je izvođenje novih napada na nove ciljeve. Kao posljedicu, teroristi su otkrili da su moderne nacionalne države bile manje osjetljive na pojedinačne osobe nego raniji oblici državne uprave.
Tokom razdoblja od 1870 – 1900. godine, grupe koje su prihvatile nasilje kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva raspravljale su o osnovnim promjenama strategije. Novim pristupom, kako bi se istakli zahtjevi za djelovanjem političkog vođstva, izvođeni su napadi na nedužne ljude. Nisu sve grupe, umiješane u političko nasilje prihvatile novu koncepciju, već one koje su je prihvatile odrekle su se svakog zahtjeva za moralno opravdanje svoga djela.
U bilo kojem kulturnom kontekstu teško je uvjeriti populaciju da je ubijanje i sakaćenje onih kojima navodno pokušavate pomoći, u najvećem interesu žrtve. Bez obzira na to kako je plemenit cilj, terorist je terorist, a terorizam ne može biti skriven pod maskom “borca za slobodu”, “patriote” ili “vjernika”.
