Gdje je čovjek koji je izabrao teroriste za napade 11. septembra?

Izgladnjeli, čovjek otupjelog pogleda koji se predao na pustinjskom kontrolnom punktu američkih saveznika Kurda, ni po čemu nije izgledao da je nekada bio važan igrač u jednom od najvažnijih događaja američke istorije. Šepao je od rana na oba koljena, brada mu je bila neuredna i puna ušiju i bježao je iz Islamske države.

Nakon što je pokazao dokumente, i dok su ga provjeravali, stigla je potvrda. bio je to Mohammed Haydar Zammar, čovjek koji je regrutovao teroriste koji su izvršili napad na njujorške tornjeve 11. septembra 2001. i u kojima je poginulo 2.900 ljudi, i uvelo SAD u rat koji traje I danas.

U svom prvom razgovoru s nekom američkom novinskom kućom od 2001. godine, koji se vodio u prisustvu kurdskih stražara u čijem se zatvoru na periferiji sirijskog grada Qamishlija upravo nalazi, Zammar je ispričao svoje nesvakidašnje putovanje.

Ono je počelo davnih godina u avganistanskom kampu al-Qaede i odvelo ga do ratišta Islamske države u Siriji, pa do izručenja za koje se sumnja da ga je naručila CIA.

Prema njegovim riječima, igrao je tek sporednu ulogu u događajima u kojima je učestvovao, bio je navodno tek statista u istoriji islamističkog militantnog pokreta. Ipak, bio je svjedok mnogih istorijskih događaja, kao i ključnih trenutaka, a susreo se i s mnogim ključnim igračima.

Njegova priča pokazuje da je rastao nivo terorističkih prijetnji u SAD-u budući da je u velikoj mjeri bila podstaknuta od istih onih terorista koji su stvoreni iz okruženja Osame bin Ladena, da bi kasnije postali jezgro islamskih militanata u Islamskoj državi.

Danas 57-godišnji Zammar, koji ima dvojno sirijsko i njemačko državljanstvo, nije više ni sjena čovjeka koji je nekada nosio gustu, dugu bradu i poučavao mlade Muslimane u al-Quds džamiji u Hamburgu, da im je dužnost da se pridruže svetom ratu -Džihadu. Njegovi zatvorski čuvari i njihova pravila ne dopuštaju mu da i danas nosi bradu, a i glava mu je sasvim obrijana kao preventiva protiv ušiju, rekao je tokom intervjua kojeg je davao uz strogu kontrolu dvojice čuvara.

Ali jedna se stvar nije promijenila. Istražitelji napada 11. Septembra zapamtili su ga kao vrlo pričljivog, možda previše otvorenog da bi mu vjerovali u pripremanju takvog plana, piše Washington Post.

Još uvijek voli puno da govori o sebi, o svojoj ulozi u pripremanju 9/11 i uvjeravanju otmičara da otputuju u Avganistan na vojnu obuku, kao i o nepravdama koje su Amerikanci nanijeli Muslimanima.

Zammarova porodica preselila se u Njemačku kada je on imao 10 godina, a 1982. godine prvi je put pokušao učestvovati u oružanom sukobu, što je mnogo ranije no što se prije mislilo. Otputovao je u Jordan s namjerom da uđe u Siriju i pridruži se vojnom krilu Muslimanskog bratstva, najprije je pokušao učestvovati u ratu, mnogo ranije nego što je prethodno objavljeno. Tada se pokušavao pridružiti oružanom ogranku muslimanskog bratstva angažovanom na pokušaju svrgavanja tadašnjeg predsjednika Hafaza al-Assada.

Jordanske vlasti su mu onemogućile ulazak u zemlju, no putem je upoznao čovjeka koji će kasnije odigrati važnu ulogu za njegovu budućnost: Mohammed al-Bahaiy, poznatiji kao Abu Khaled al-Suri, kasnije je postao ključna osoba u sirijskom krvavom ratu.

Na poziv Bahaiya, Zammar je prvi put otputovao u Avganistan 1991. godine, i počeo s vojnom obukom u jednom od militantnih logora kojim je komandovao Bahaiya. Tokom sljedećih deset godina, Zammar se kretao u militantno-islamističkom krugu, redovno putujući u Avganistan, volontirajući povremeno za pridružene borce al-Qaede koji su se borili u Bosni, posjećujući London, gdje se sprijateljio s jordansko-palestinskim  militantnim klerikom Abu Qatadom istaknutim radikalnim islamistom kojeg SAD već odavno sumnjiče da je imao veze s al-Qaedom.

U međuvremenu, Zammar je stvorio krug svojih sljedbenika u hamburškoj džamiji al-Quds, koja je postala magnet za mlade muslimane u tom gradu. Zammar kaže da nije uspio postati imam jer nikad nije naučio napamet Kur’an, ali je održavao redovno skupove s manjim grupama ljudi koji su tamo dolazili moliti, nastojeći ih uvjeriti da im je dužnost ići u džihad, te ih usmjeravao u Avganistan na vojnu obuku.

Prvi član hamburške ćelije koji je došao na sastanak bio je Ramzi Binalshibh, jemenski građanin koji se sada nalazi u zalivu Guantanamo zbog sumnje da je učestvovao u akciji 9/11. Zatim je upoznao Mohameda Atta, vođu otmičara koji je upravljao prvim od dva aviona koji su pogodili nebodere Svjetskog trgovačkog centra. Zammar se sjeća Atta kao “dobrog momka” s “visokim moralnim standardima”. Zatim su došli drugi: Marwan al-Shehhi, državljanin Ujedinjenih arapskih Emirata koji je upravljao avionom koji je udario u drugi toran, pa Ziada Samira Jarraha, Libanca koji je upravljao avionom što se na kraju srušio u Pennsylvaniji, nakon što su se putnici sukobili s otmičarima, i još četiri osobe iz grupe koju je Zammar takođe uvjerio da odu u Avganistan na obuku.

“Nije bilo lako. Trebalo je vremena. Studirali su na univerzitetu. Rekao sam im otprilike – zamislite, neko vas napada, vašu čast, vašu imovinu, a nemate ni pištolj. Nema zemlje na svijetu koja nema vojsku da bi se obranila, a mi Muslimani to nemamo.”

Zammarova putovanja i sumnjivi kontakti izazvali su pažnju njemačkih vlasti, koje su upozorile CIA-u i počeli su pratiti njegovo kretanje i telefonske razgovore.

Ali on je nastavio da putujei, pa je krajem 1999. ponovno posjetio Avganistan gdje je bio u isto vrijeme kad i Atta i ostali članovi hamburške ćelije od kojih su neki prvi put došli u tu zemlju. Istražitelji tvrde da je s njima bio i kad su došli na ideju da sruše tornjeve američkog WTC-a.

Zammar kaže kako je njihov istovremeni boravak u Avganistanu bio čista koincidencija. Stigao je ubrzo nakon njih, i da nije imao s njima kontakte  za vrijeme njegove posjete toliko blizu njihovoj da je slučajnost. Stigao je nedugo nakon njih, ali, uvjerava da nije imao s njima nikakve kontakte i nije znao gdje su.

Bio je na tom putovanju da bi se jedini putu životu susreo s vođom al-Qaide, Osamom bin Ladenom, o kojem govori s puno poštovanja. Spekuliše se da ga je bin Laden pozvao da se sastanu zbog njegovih veza s onima koji su izveli napad 9/11, pa ga je htio provjeriti.

Kaže da nije imao kasnije nikakvih veza s bin Ladenom, ni ostalima i da su ga napadi iznenadili, kao i cijeli svijet.

Zammar i dalje poriče bilo kakva prethodna znanja o planu 9/11.

“Bog zna, iskreno govoreći, da nisam znao ništa o napadu 9/11. Nisu mi ništa rekli”, rekao je.

“To je bio zaključak koji su u to vrijeme potvrdile i njemačke vlasti”, navodi Guido Steinberg, koji je istražio Zammarovu uključenost u napade u ime njemačke vlade, a danas je viši saradnik u Njemačkom institutu za međunarodne i sigurnosne poslove.

Njemačka je istraga pokazala da su članovi hamburške ćelije bili sumnjičavi prema Zammaru, I zbog toga što je bio “vrlo pričljiv”, rekao je Steinberg.

“Otkrili smo da je njegov pasoš bio pun sirijskih žigova. Članovi hamburške ćelije nisu imali povjerenja u njega. Pričalo se da radi za Sirijce”, rekao je.

“Američki istražitelji nikada nisu donijeli neki čvrst zaključak o Zammarovom potencijalnom angažmanu, ali takođe sumnjaju da je možda bio previše razgovorljiv da bi se pouzdali u njega i otkrili mu plan za napad 11. rujna”, govori Ali Soufana, bivši agent FBI-a koji sada vodi Soufan centar, koji se bavi protivterorizmom.

“Ti ljudi koji previše otvaraju usta obično ne dobijaju informacije unaprijed, pa postoji velika mogućnost da nije znao za napade”, rekao je Soufan. Čini se da vlada SAD-a nije pokazala preveliki interes za nadziranje Zammara”.

Zammar je priznao je da je on malo vjerovatan kandidat da bi ga uključili u takvu zavjeru.

“Bilo bi stvarno idiotski da neko to planira napad na SAD dolazi k meni ili nekome poput mene, i odaje planove. Napišite to. To je potpuna glupost.

CIA, FBI, američka vojska i Ministarstvo pravosuđa odbili su da komentarišu njegov slučaj.

Napadi 9/11 gurnuli su Zammara nakratko u središte. Ispitala ga je njemačka policija, a i novinari su ga tražili zbog intervjua.

Tri mjeseca nakon napada nestao je. Toekom boravka u Maroku, uhićen je u marokanskoj policiji i deportovan u Siriju. CIA je u to vrijeme potvrdila da je imala uticaj na njegovo deportovanje, ali Zammar kaže da se ne sjeća susreta s Amerikancima tokom tog procesa.

Sljedećih 12 godina, zadržan je u zloglasnom sirijskom zatvoru u Sednaya nedaleko od Damaska, gdje su ga, kako je rekao, mučili i držali u samici toekom nekoliko mjeseci. Godine 2008. osuđen je na 12 godina zatvora, ali ne zbog njegove povezanosti s al-Qaedom, nego zato jer je bio član zabranjenog Muslimanskog bratstva, koje datira iz njegova pokušaja da se pridruži oružanoj pobuni protiv Assada 1982. godine.

Godine 2013. oslobođen je zajedno s još šest islamista u zamjenu za sirijske oficire a sve je ispregovarao njegov stari prijatelj Bahaiya – Abu Khaled al-Suri – koji se preselio u Siriju da postanu vodeća osoba u opoziciji Salafist Ahrar al-Sham, a ubijen je u bombaškom napadu godinu dana kasnije. Sumnja se da je napad izvršila Islamska država.

Jednom oslobođen, Zammar se odlučio pridružiti novoformiranoj Islamskoj državi. Dok je bio u zatvoru, upoznao je nekoliko članova grupe, koje je Assadova vlada oslobodila u ranijim zamjenama zatvorenih. Oni su mu pomogli da dobije neke manje važne poslove u islamskim državnim kancelarijama, kao što je prikupljanje hrane povodom raznih okupljanja, i nadziranje čišćenja raznih objekata.

Zbog dugogodišnjeg zatvora pogoršalo mu se zdravstveno stanje, a kako je rekao, zbog saobraćajne nesreće zaradio je i težu ozljedu koljena. Porekao je da je imao bilo kakvu važniju ulogu u Islamskoj državi, a nema ni nikakvih čvrstih dokaza o tome.

Budući da je Islamska država s vremenom istisnuta iz najveće teritorije Sirije i Iraka, Zammar se povlačio s ostalim borcima, izbjegavajući američke vazdušne napade. U međuvremenu se oženio dvjema ženama u provinciji Deir al-Zour, a onda se odlučio predati sirijskim demokratskim snagama koje su podržavale SAD.

Pridruživši se i drugim porodicama koji su takođe tražile utočište, prešli su granicu Islamske države i došli do teritorije pod kontrolom Kurda.

“Vrlo sam bolestan. Nisam imao ni auto, a moja žena je bila trudna. Šta sam mogao da učinim? Nijesam imao drugog izbora.”

Sada je u zatvorskoj ćeliji s oko 30 drugih islamskih zatvorenika koje su priveli Kurdi. Kurdi kažu da bi se htjeli osloboditi i njega i svih zarobljenika, a Zammar kaže da bi se želio vratiti u Njemačku i vratiti se svojoj prvoj supruzi koju nije vidio od 2001.

No, njemačka vlada ne pokazuje nikakav interes da ga primi nazad i provede repatrijaciju niti Zammara, niti ijednog Njemca koji se otišao da se bori za Islamsku državu.

Kad je razgovor priveden kraju i kad su ga čuvari htjeli da ga odvedu, Zammar i dalje nije zatvarao usta. Nastavio je pričati o nepravdama u svijetu, te da ima poruku za predsjednika Trumpa, svim evropskim vođama i onima koji igraju bilo kakvu ulogu u svjetskoj politici:

“Morate se bojati Boga. Morate se bojati svog stvoritelja. Kunem se da će vam Bog suditi”, rekao je prije no što su se zatvorila vrata njegove ćelije.