EKSKLUZIVNO: David L. Johnson   Kako je američka vojska razradila uspješan program tjelohraniteljske zaštite zvaničnika (1)

David L. Johnson je jedan od najvećih stručnjaka za antiterorizam, odlikovan od Ministarstva odbrane SAD, State Department-a, i sa pet medalja Vojske SAD. Sada je u polu-penziji, a u trideset i sedam godina direktnog iskustva, njegova vojna karijera kulminirala je službom kod načelnika, istražne podrške Jedinici za zaštitnu službu vojske SAD-a koja je pružala globalnu podršku najvišem civilnom i vojnom vođstvu u američkim ministarstvima obrane i vojske. Koordinirao je zaštitne programe predsjedničkih, kabinetskih, ambasadorskih i viših izvršnih vlasti u opasnim okruženjima, u rasponu od zanemarljiivih do neposrednih pokušaja atentata od strane terorističkih organizacija, uslovima državnog udara i ultranacionalizma. Proveo je višestruke visokorizične ili politički osjetljive zadatke u Somaliji, Haitiju, Bosni i Hercegovini, Avganistanu i Iraku.

David L. Johnson je autor knjige Napredak – vodič za sprovođenje zaštitnog sigurnosnog napretka i brojnih članaka o zaštitnim uslugama i obuci u raznim publikacijama, uključujući Glavnog službenika za bezbjednost, Izvrsnost u vođenju, Upravljanje sigurnošću on-line, časopisa Američka škola i univerzitet te časopisi Upravljanje okrugom,. On je bivši redovni kolumnist časopisa Unutrašnja državna sigurnost. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja za svoje napore u zaštiti državnika, uključujući medalju za zasluge u Ministarstvu odbrane, pet zaslužnih medalja američke vojske i službeno priznanje američkog State Department-a.

Trenutno je predsjednik Odbora nadzornih tijela i koordinator za upravljanje u hitnim slučajevima za Pine Township u okrugu Clearfield, u Pennsylvaniji u SAD.

David L. Johnson ekslkuzivno govori za portal upa.eu. com. Pošto se nadamo dugoročnijoj saradnji za početak smo odabrali priču o pofesionalnom nadograđivanju ovog vrsnog stručnjaka. Intervju sa njim objavićemo u nekoliko nastavaka.

• UPA: Kako ste se uključili u uspostavljanje prvog programa američke vojske za tjelohraniteljsku zaštitu zvaničnika?

Johnson: Godine 1980. služio sam kao vojni policajac u 66. brigadi Vojne policije, 95. policijskom bataljonu u Karlsruheu, zapadnoj Njemačkoj. Komadant  bataljona vodio je tada različite kurseve obuke za borbenu podršku vojnoj policiji. U tom periodu razgovarao je sa svojim britanskim kolegom iz NATO-a koji je izrazio interes za slanje britanske vojne policije na kurseve borbene podrške. Zauzvrat, koliko sam shvatio, taj britanski oficir tražio je i dobio dopuštenje od svog Ministarstva obrane da dozvoli jednom američkom vojniku da prisustvuje njihovoj zaštitarskoj obuci Kraljevske vojne policije, uz uslovda američki vojnik prođe kvalifikacijsku obuku. Nijedan Amerikanac nikada prije nije pohađao tu obuku. Komadant našeg bataljona izabrao je još jednog vojnika i mene da idemo na trodnevnu kvalifikacijsku obuku. Na toj obuci bilo je 30 britanskih vojnika i nas dvojica američkih vojnika. Bio je to zahtjevan program koji je dubinski posmatrao nekoliko aspekata naših sposobnosti i naš karakter. Na kraju su samo četiri vojnika prošla taj kurs, dva britanska i dva američka. Kasnije sam imao privilegiju da pohađam obuku pa sam se vratio u Karlsuhe. Trećem Amerikancu je nakon toga bilo dopušteno da prisustvuje obuci, a nas troje dobili smo zadatak da razvijemo i pružimo obuku vojnicima našeg bataljona o uslugama zaštite te kako oni trebaju podržavati operacije zaštite.

Dok smo vodili jednu od tih obuka, frakcija Crvene armije, sada neaktivna teroristička organizacija koja je imala neke značajne sposobnosti, pokušala je 15. septembra 1981. u Heidelbergu, u zapadnoj Njemačkoj da ubije generala Fredericka Kroesena, glavnog zapovjednika SAD-a svih jedinica američke vojske stacioniranih u Evropi. General Kroesen, njegova supruga i druge dvije osobe u vozilu koje je pogođeno granatom RPG 7, srećom preživjeli su napad. Nakon tog napada donesena je odluka o osnivanju Odreda za ličnu sigurnost u sjedištu Sjedinjenih Država u Evropi (USAEUR). Nas trojicu, apsolvente zaštitarske obuke Kraljevske vojne policije, pitali su bismo li dobrovoljno osnovali, opremili i obučili ovu jedinicu, jer u to vrijeme nije bilo slične obuke u našoj vojsci. Dobrovoljno sam se javio, ali druga dvojica nisu iz ličnih razloga.

Jedinica je osnovana, i do oktobra te godine imao sam čast biti njen osnivač. Odabrano je 15 vojnika Vojne policije i počeli su da pružaju usluge pratnje trojici oficira koji su bili određeni za primanje te podrške. Tokom tog razdoblja izazov nam je bio kako obavljanje svakodnevnih operacija, tako i pokušaji obuke tih vojnika u naprednim tehnikama koje sam naučio od naših kolega iz NATO-a. Kao što možete zamisliti, trebalo je neko vrijeme kako bi se usvojile osnove znanja, ali postigli smo željene ciljeve. To smo potvrdili u oktobru sljedeće godine kada je naš tim otkrio pripadnike Frakcije Crvene armije kako sprovode nadzor na jednim od naših štićenika. Tada je naš tim primijenio naučene protiv-nadzorne tehnike pa su pratili osobe koje su vršile nadzor natrag u stambeni kompleks u Heidelbergu. Njemačka policija izvršila je pretragu tog stana i potvrdila da je korišten kao sigurna kuća Frakcije Crvene armije. U tom razdoblju Frakcija Crvene armije postavila je auto bombu u evropskoj bazi Ratnog vazduhoplovstva SAD-a u Ramsteinu, zapadnoj Njemačkoj i Crvene brigade otele su američkog brigadira, generala Jamesa L. Doziera u Italiji. Organizacija je 17. novembra takođe napala američka postrojenja i osoblje u Grčkoj. Bilo je jasno da je vojska SAD-a bila meta terorističkih organizacija smještenih u Evropi.

Znajući da je bilo potrebno vremena da bih obučio svoje vojnike vještinama koje sam naučio i da je bilo sigurno kako će postojati veća potražnja za ovim vještinama u bliskoj budućnosti, napisao sam program obuke. Radeći s načelnikom USAEUR-a, podnio sam formalni predlog da vojska SAD-a uspostavi formalni kurs obuke u skladu s onim što smo naučili od naših saveznika u NATO-u, kao i na terenu iz vlastitog iskustva, te koji su u skladu s našim zakonima i propisima. Predložio sam da se obuka ili sprovodi u Njemačkoj ili u školi kopnene vojske SAD-a (USAMPS), i zatim u Fort McClellanu u Alabami. Na kraju moje ture u Njemačkoj trebao sam biti prebačen u oklopnu jedinicu u SAD-u, ali uputstva su se promijenila preko neformalnog komunikacijskog kanala koji je dopuštao našim oficirima da direktno komuniciraju s drugima na globalnoj ravni. Poslali su me u USAMPS dok se moj pridlog razmatrao  od strane Zapovjedništva vojske za obuku i doktrinu. Ubrzo nakon toga bio je odobren.

Otprilike u isto vrijeme došlo je do još jedne sinergije. General David Stem, koji je bio zapovjednik vojne policije u Evropi i koji je pitao bismo li mi volontirali kako bi podržali razvoj Odreda za ličnu sigurnost i koji je odobrio moj zadatak, takođe je prebačen u USAMPS i postao komadant navedene škole. Njegova je vizija proširila napore i obuhvatila sve vojno-policijske obuke koje bi se mogle smatrati protiv-terorizmom. Odmah sam sastavio prvu formalnu obuku koja se sastojala od 32 sata. Zatim sam počeo raditi na dužoj formalnoj obuci koja je dovela do uspostavljanja programa i regulatornog uslova za svakoga ko je zadužen za pružanje službe zaštite na puno radno vrijeme da ima završen ovaj program prije nego što preuzme navedene dužnosti.

Ukupno sam proveo 14 od svojih 20 godina službe u zaštiti i obuci drugih za obavljanje ovog posla.

• UPA: Koji je bio najveći izazov s kojim ste se suočili u uspostavljanju programa tjelohraniteljske zaštite zvaničnika za Američku vojsku?

Johnson: Bilo je nešto novo. Iako su oduvijek postojali vojnici koji su štitili generale i druge čelnike, nije bilo postojećih propisa, smjernica, tabela koje bi nam omogućile da nabavimo opremu koja nam je bila potrebna, kao ni načina da dobijemo specifičnu opremu za obuku niti ovlaštenja za neke stvari koje smo trebali preduzeti. Većina naših viših oficira nije bila upoznata s tom podrškom, a neki su se opirali njenom sprovođenju. Najveći problem bio je prikazati njene prednosti i mogućnosti, što sam bio donekle ograničen samostalno napraviti kada sam tek počeo u USAEUR-u. Tako da sam morao početi polako. Nije mi bilo teško prikazati individualne vještine, ali potreban je obučen tim koji će pokazati kolektivne sposobnosti. Mogao sam, na primjer, demonstrirati manevre s jednim automobilom, ali nisam mogao pokazati vježbe povorke za protiv-zasjedu dok drugi vozači nisu bili obučeni i pokazali stručnost u ovoj kolektivnoj vještini.

Počeo sam razgovarati s nekim višim oficirima u sjedištu kada god sam imao za to priliku. Jedan viši pukovnik direktno me pitao zašto smo bili potrebni generalu Kroesenu. Istakao je da je general Kroesen imao divizije Američke vojske, napadačke helikoptere i tenkove pod svojim zapovjedništvom i je htio da zna što sam ja mogao učiniti, a da oni nisu. Rekao sam mu da zato što će se sljedeći put kada se nađe u zasjedi u Heidelbergu, sve navedeno nalaziti u njihovoj bazi, nemoguće da brzo reagira, baš kao i prošli put. Sljedeći put ćemo moji vojnici i ja biti naoružani, uvježbani i odmah ćemo reagovati na zasjedu s vježbama protiv-zasjede koje dokazano djeluju. To je razgovor koji su vojnici mogli razumjeti i to mi je otvorilo nekoliko vrata.

Dok sam vodio streljanu u ranim danima, moja jedinica nije imala na raspolaganju standardni paket oružja, već je to više bila neka mješavina svega što se našlo, kao i oružja nabavljenog iz kriminalističke laboratorije Američke vojske u Frankfurtu, uključujući i nekoliko automatskih pušaka UZI. U to vrijeme, iako sam mogao nabaviti oružje, nisam mogao dobiti 9mm municiju. Imao sam sreću jer je jedan od mojih britanskih kolega s obuke tjelohraniteljske zaštite poslat u jedinicu osnovanu za oficira britanske vojske koji je radio na istoj bazi u kojoj smo se mi nalazili. On nije mogao dobiti teren za obuku, ali ja jesam. On je mogao dobiti 9mm municiju tokom cijelog dana. Tako smo radili zajedno. On mi je nabavio municiju, a ja njemu terene za obuku pa smo se nadopunjavali za vrijeme obuke koju smo pružali.

Prvi put kad sam imao priliku voditi streljanu za svoju jedinicu bila je zima. Moji vojnici nosili su rukavice i moj direktni nadzornik naredio mi je da ne sprovodim ništa drugo osim osnovne kvalifikacione oružane obuke Američke vojske. Nije mi bilo dopušteno da podučavam ni jednu od naprednih tehnika koje sam naučio. Na moju sreću, još jedan pukovnik koji je bio načelnik jedinice za jednog od naših štićenika, svratio je da gleda. Zapazio je da su neki na liniji vatre imali kvarove na oružju jer su im rukavice bile povezane između cilindra i okvira pištolja pa su zaustavljale rotaciju cilindra. Dopustio sam da se to dogodi bez riječi.

Taj pukovnik to je primijetio i počeo da me kori, podsjećajući me da je moj posao da popravim taj dio obuke, i to na tačno određen način. Pustio sam ga da mi se tako obraća, a kad me pitao za moj komentar, zamolio sam ga da mi da nekoliko minuta da pokažem njemu i prisutnim vojnicima šta ih želim naučiti. Pristao je. Srećom, moj britanski kolega takođe je bio tamo i udružili smo se kako bismo prošli neke tehnika baratanja pištoljem koje smo zajedno naučili. Vrlo su impresivne. Zatim sam zamolio pukovnika da dođe naprijed, uzeo automatsku pušku UZI i pokazao kako primijeniti instinktivnu tehniku poravnanja, tj. ne trošiti vrijeme na poravnanje nišana, već samo brzo pogodite ono što namjeravate. Tada sam ga naučio kako to da učini i za svega nekoliko minuta je pucao na više meta. Moji vojnici takođe su bili uzbuđeni što mogu naučiti. Kad sam se vratio u komandu morao sam otići do kancelarije štićenika da koordiniram kretanje za sljedeći dan. Vidio sam da pukovnik u hodniku govori cijelom uredskom osoblju što je naučio demonstrirajući instinktivnu tehniku poravnanja pretvarajući se da drži UZI i proizvodeći zvukove puške. Moj nadređeni nije želio da ima ništa s tim, i rekao mi je da ću snositi svu odgovornost za bilo koga tko bude povrijeđen. Prihvatio sam to i tim je uveliko povećao svoju vještinu baratanja oružjem.

Prilikom uspostavljanja nove obuke koja je bila odobrena morali smo započeti ponovno, no general Stem nalazio se na pročelju i pomogao nam riješiti mnogo problema. Najbolji primjer bio je da prilikom podučavanja metoda za protiv-zasjedu vozilima treba podučavati udaranje vozilima. Ovdje ne otkrivam nikakve tajne, ovo je u upotrebi već dugo vremena i obje strane to koriste. No da bi to naučili morate imati automobile koje možete namjerno izmijeniti. Nije bilo sredstava ili resursa kojima bismo mogli pristupiti, ali general Stem pronašao je način. Kada automobili u vojsci postanu dotrajali, tj. kada nije ekonomično popravljati ih, prodaju ih otpadu, i dobiju novi automobili. General Stem, razumijevši vrijednost metode (koja nikada prije nije bila podučavana u Američkoj vojsci) i potrebu za vozilima koja se mogu uništiti, zaključio da bi trebalo nabaviti vozila koja vojska više ne želi i jednostavno ih dodatno uništili.

Tako smo počeli dostavljati stara vozila iz cijelog SAD-a na mjesto obuke. Dodijeljen nam je mehaničar koji je uspio pokrenuti nekoliko vozila, ali nije imao dozvoljen komplet alata niti bilo kakav način da dobije rezervne dijelove. Učinio bi vozilo operativnim, a mi bismo ga koristili za obuku i ono bi stalo jer bi pukla cijev grijača i vozilo bi se pregrijalo… Nismo imali ovlašćenja, ni sredstva za alate i rezervne dijelove, a potreba za obukom bila je tu. Šta učiniti? Jedan dan ubrzo nakon toga, sjetio sam se da u našoj zgradi imamo aparat za coca-colu, gdje su naši studenti svakodnevno kupovali razna bezalkoholna pića koja se nalaze u aluminijskim limenkama za čiju su reciklažu ljudi voljni platiti! Odlučio sam slikati automobil koji je bio prilično pogođen tokom jedne od naših demonstracija pucnjave kako bi pomogao ljudima da shvate da će metak proći kroz obje strane automobila koji ima četvoro vrata poput vrućeg noža kroz maslac. To im je pomoglo da shvate koji dio automobila služi kao zaklon, a koji ne. Stavio sam fotografiju prikazanu desno na aparat za coca-colu i to sam učinio namjerno. Mislio sam da ću upasti u nevolju i imati priliku uvjeriti nekoga u zapovjednom lancu da nam je potrebno da to riješimo. Ali, moj je plan recikliranja aluminijskih limenki uspio, i zaradili smo mnogo novca, budući da su i drugi ogranci pripomogli svojim potrošenim limenkama pa smo mehaničaru kupili alat koji mu je bio potreban, kao i mnogo crijeva za grijanje i drugih rezervnih dijelova kako bi održavao te stare automobile.

Stoga bih rekao da je prevladavanje prepreka, na ovaj ili onaj način, bio najveći izazov, ali s vremenom je postalo lakše jer svaki put kada prevladate prepreku, ona više nije na vašem putu.

(Sjutra drugi dio: Kako se nositi sa terorističkom prijetnjom?)