EKSKLUZIVNO: David L. Johnson Najzahtijevniji klijent je onaj koga treba štititi od njega samog (3)

David L. Johnson je jedan od najvećih stručnjaka za antiterorizam, odlikovan od Ministarstva odbrane SAD, State Department-a, i sa pet medalja Vojske SAD. Sada je u polu-penziji, a u trideset i sedam godina direktnog iskustva, njegova vojna karijera kulminirala je službom kod načelnika, istražne podrške Jedinici za zaštitnu službu vojske SAD-a koja je pružala globalnu podršku najvišem civilnom i vojnom vođstvu u američkim ministarstvima obrane i vojske. Koordinirao je zaštitne programe predsjedničkih, kabinetskih, ambasadorskih i viših izvršnih vlasti u opasnim okruženjima, u rasponu od zanemarljiivih do neposrednih pokušaja atentata od strane terorističkih organizacija, uslovima državnog udara i ultranacionalizma. Proveo je višestruke visokorizične ili politički osjetljive zadatke u Somaliji, Haitiju, Bosni i Hercegovini, Avganistanu i Iraku.

David L. Johnson je autor knjige Napredak – vodič za sprovođenje zaštitnog sigurnosnog napretka i brojnih članaka o zaštitnim uslugama i obuci u raznim publikacijama, uključujući Glavnog službenika za bezbjednost, Izvrsnost u vođenju, Upravljanje sigurnošću on-line, časopisa Američka škola i univerzitet te časopisi Upravljanje okrugom,. On je bivši redovni kolumnist časopisa Unutrašnja državna sigurnost. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja za svoje napore u zaštiti državnika, uključujući medalju za zasluge u Ministarstvu odbrane, pet zaslužnih medalja američke vojske i službeno priznanje američkog State Department-a.

Trenutno je predsjednik Odbora nadzornih tijela i koordinator za upravljanje u hitnim slučajevima za Pine Township u okrugu Clearfield, u Pennsylvaniji u SAD.

David L. Johnson ekslkuzivno govori za portal upa.eu. com. Pošto se nadamo dugoročnijoj saradnji za početak smo odabrali priču o pofesionalnom nadograđivanju ovog vrsnog stručnjaka. Danas objavljujemo treći – posljednji dio intervjua.

• UPA: Štitili ste predsjednike, ambasadore, generale i izvršne direktore iz raznih zemalja. Prema vašem iskustvu, ko je bio najteži tip osobe za zaštitu i zašto? Kako ste prevladali izazove zaštite takvih pojedinaca?

Johnson: Za mene, zaista nije važno u koju kategoriju pojedinac spada, već je važna ličnost pojedinca, njegov karakter i stvarno okruženje prijetnje. Namjerno sam gravitirao visokorizičnoj  okolini, pa čak i gdje pojedinačna osobenost ima uticaj. Najzahtjevniji štičenik je onaj kojojem je potrebna zaštita od vlastitog ponašanja. To je neto za koga stvarno ne želim raditi. Prije dosta vremena radio sam za kompaniju koja je imala klijenta koji je unajmio firmu da zaštiti svoje odraslo dijete. Nije bilo mnogo naznaka prijetnje koja zapravo postoji protiv te osobe. Nakon prvih nekoliko dana agenti su izvjestili kako im je taj štićenik govorio da mora nešto obaviti, te kako su mu oni potrebni da ostanu s opremom  za bend kako bi je zaštitili dok je on bio odsutan. Onda bi se vraćao kompletno van sebe. Bilo je očigledno  da on nije želio svjedoke tokom kupovine ilegalnih supstanci. Tako je održan razgovor s klijentom u kojemu su obaviješteni da su zapravo angažovali ljude koji su imali policijsku pozadinu, koji bi mogli biti vrlo profesionalni svjedoci i koji su znali kako napisati ime djeteta. Ispalo je da je pravi razlog zbog kojeg smo bili unajmljeni da je taj klinac imao zabranu prilaska koja mu je naložila da se drži podalje od bivše djevojke.

Sljedeći najnepovoljniji klijent je onaj koji se želi igrati sa zaštitarskim timom. Političari i zabavljači koji imaju javna događanja, sami se ukrcavaju u vozila radi glatkog odlaska, a onda iskaču iz vozila da se vrate natrag u gomilu nakon što je naredba za ukrcavanje izdata timu. Glupo i opasno u mnogim okolnostima.  Ponekad žele napustiti hotelsku sobu u kojoj se nalaze kako bi se iskrali i svirali bez znanja tima. Kada prihvatite odgovornost za tuđu sigurnost, to je problem. Takođe je i pravna odgovornost ako budu povrijeđeni dok su pod vašim zaštitnim kišobranom.

Različite kategorije ljudi zapošljavaju tjelohranitelje kao statusne simbole. Nema stvarne vjerodostojne prijetnje, ali svi njihovi prijatelji imaju tjelohranitelje pa ih i oni žele. Ni s njma se ne želim igrati.

Sve ove vrste štićenika imaju nešto zajedničko, ne žele slušati ljude koji bi trebali biti njihov pouzdani savjetnik o ličnim sigurnosnim mjerama i / ili tretiraju svoj tim bezbjednosti kao nežive predmete. Njihove tjelohranitelje treba vidjeti, ali to je sve. To je gubitak mog vremena i njihovog novca, ali ima mnogo ljudi koji će taj posao prihvatiti tako da niko od nas ne gubi kada odbijam raditi u tom okruženju.

Ja biram okruženje visokog rizika jer tu:

1. a) koristim svu svoju obuku, obrazovanje i iskustvo kako bih shvatio kako savladati izazove s kojima se suočavate u tom okruženju, i
2. b) upravo ovdje me doživljavaju kao pouzdanog savjetnika kad izgradim taj poseban osjećaj vjere, povjerenja i pouzdanja s tim štićenikom koji brine o svojoj vlastitoj bezbjednosti. Kad čujem “Dave, šta misliš da bismo trebali učiniti u vezi…” Znam da sam na mjestu gdje mogu napraviti razliku i gdje mi se vjeruje. To može nekome zvučati čudno, ali ako postoji vjerodostojna prijetnja za koju se vjeruje da je neizbježna, to se često lako riješi. Zašto? Zato što ćete najvjerovatnije dobiti pristanak od štićenika za sve što želite da učinite i zato što se kesa odvezuje i vjerojatno ćete dobiti resurse potrebne za prevladavanje tog stanja prijetnje.

• UPA: Tjelohraniteljska zaštita dužnosnika često je atraktivno područje za bivše vojnike i policijske službenike. Koji savjet biste dali pojedincima koji razmišljaju o ulasku u ovu profesiju?

Johnson: Bivši vojnici kao i policajci imaju neke stvarno dobre navike i obuke koje im dobro služe u poslovima od kojih se trebaju odvojiti, naročito kada dođe do tog da se puca na njih. Promjene u tim navikama zaista su kontraintuitivne za sve nas.

Kada je bivši vojnik ili policijski službenik upucan, oni su obučeni da od sebe naprave male mete i traže pokrivanje ili skrivanje što je brže moguće. Treba prvo zaštititi sebe, ako je ikako moguće. Čak i u vrlo malim prostorima, reaguju tako što upotrebljavaju oružje i uzvraćaju pucnjavom.

Ovo se mora promijeniti iz dva razloga:

1)            Posao je drugačiji, sada je njihov primarni zadatak zaštititi nekog drugog, a ne sebe. Vidjeli smo ovo pitanje na obuci cijelo vrijeme. Kada smo dobili razred pun studenata s tim obrazovanjem i počeli ih podučavati vježbe pješačkog napada na predsjednika), spremno su ih razumjeli jer je to dosta slično vojnim vježbama, koje se takođe često koriste u policijskoj obuci. Svato uči marširati do određene mjere i oni to razumiju. Oni su izloženi konceptima koji se odnose na pokrivanje tijelom i trenutnu evakuaciju njihovih štićenika iz opasnosti. Sve je dobro dok ne počnemo koristiti municiju za obuku i upotrebljavamo municiju za obilježavanje čovjeka. Malo pecka kad vas pogodi jedna od onih stvari koje na vašem tijelu ostavljaju malo tragova karmina za usne na mjestu gdje ste pogođeni. Kada započnemo s tim vježbama, uvijek je prva stvar koja se dogodi povratak na najosnovniji status njihovog treninga. Smiješno je gledati tim od pet osoba koji prati svoje štićenike kad se prvi put nađu u pucnjavi. Kada se to dogodi, obično se vraćaju na glavnu obuku na koju su navikli. Vidimo da 100% tog tima odmah izvuče svoje oružje i glavu kako bi zaštitili sebe, ostavljajući štićenika da stoji sam, postajući tako meta ubici. Nakon što vide rezultate toga, postaje puno bolje u smislu pokrivanja i evakuacije.

Povezani aspekt ove obuke se otkriva kada smo vježbali na obuci snage. Nakon što učenici našeg programa obuke postanu vješti u svim vježbama  napada na predsjednika, radimo ovu obuku. Počinjemo samo sa instruktorima i glumcima koji su naoružani dok je tim nenaoružan. To je obično slučaj u SAD-u kada se radi o privatnom obezbjeđenju, tim će u 95% slučajeva biti nenaoružan. Ono što mi je zaista zanimljivo je da timovi uvijek dođu do tačke kada rade jako dobro, često bez povreda štićenika i malo ili bez ikakvih povreda članova tima, čak i kada radimo vježbu zasjede s razbijenim vozilom u obliku slova “L”. To je nevjerovatno jer je to vrlo smrtonosna vrsta zasjede. Oni obično dođu do toga nakon dva sata ove vrste obuke. Imajte na umu da to ne činimo dok ne pokažu stručnost u svim svojim vježbama na obuci. Onda kada ih upitamo bi li htjeli imati oružje koje bi mogli upotrijebiti da zapucaju na nas, svi su za to! Tako im dajemo oružje i municiju za obuku. Sljedeći scenarij s kojim se susrijeću, često je 100% “ubiti” štićenika i tim. Zašto? Zato što su zaboravili ono što su upravo pokazali da znaju. Svato želi prvo ući u pucnjavu. Nakon nekoliko preglednih radnji shvataju činjenicu da im noge, i koliko brzo ih mogu micati, često mogu riješiti njihov problem, kada se činjenica da ostaju zaglavljeni u pucnjavi zapravo ne pokaže kao dobra stvar.

2)            Jednostavno postoji vremenski problem napada na predsjednika iz blizine i akcija je uvijek brža od reakcije. Evo razloga koji zapravo ne funkcionišu u našem svijetu. 1) agenti za zaštitu RIJETKO vide nekoga ko posegne za pištoljem kako bi pucao u predsjednika. Zašto? Zato što pucač misli da ćete ih otkriti dok to čine, pa čekaju dok ne gledate pravo u njih. To znači da je prva indikacija agenta za zaštitu da se na njih puca kada radar u našim glavama čuje prvi pucanj. Prvi korak – zapanjite se, drugi korak zapitajte se: “šta uraditi, šta uraditi?”

Evo matematike: za pucanje pištoljom koji je već usmjeren na nekoga potrebno je oko pet sekundi. Za obučenog vojnika / policajca, za određivanje tačke i pucanje, potrebno je oko 1,2 sekunde. Za određivanje tačke, nišanjenje i pucanje potrebno je oko 2,8 sekunde. Ovdje, u SAD-u, imali smo čovjeka koji je upucao čovjeka koji se kandidovao za predsjednika, guvernera Georgea Wallacea iz Alabame. Taj je ubica došao ispred svih, izvukao pištolj i počeo pucati. Bio je to pištolj sa šest metaka i ispraznio ga je u 1,64 sekunde. Čovjek koji je upucao našeg predsjednika Ronalda Reagana, ispraznio je svoj revolver sa šest metaka u 1,48 sekundi. Dakle, u pucnjavi od 1,48 sekundi, 1,2 sekunde dugo je vrijeme da biste izvukli pištolj iz futrole, pucnjava je već gotova ako morate malo ciljati da pogodite metu. Tako će iz blizine morati naučiti kako koristiti svoje ruke i obaviti taj posao prije nego što svi meci budu ispaljeni iz napadačevog pištolja. Dakle, akcija je da neko izvuče pištolj, nacilja i počne ga prazniti u pet sekundi, reakcija agenta mora biti brža od 1,2 do 2,8 sekundi. To jest ako se agent ne zamrzne jer ulazi u šok prouzrokovan sindromom borbe ili bijega…

Gotovo sve njihove vještine će se primjenjivati i biti im od koristi.

• UPA:. Šta mislite, zašto je SAD-u ili međunarodnoj zajednici tako teško primijeniti međunarodno priznate standarde i smjernice za programe tjelohraniteljske zaštite zvaničnika?

Johnson: To je odlično pitanje i ono što bih želio je da o tome ne moramo razgovarati. Mislim da ovdje ima bezbroj pitanja i nadam se da će ih se jednog dana moći prevladati. Čini se da je početna prepreka osobnost. Mnogi od “stručnjaka” na terenu izgleda NE žele podijeliti svoj centar pažnje s drugima. Mnogi “stručnjaci” na terenu zapravo nisu stručnjaci, ovih dana to su trolovi društvenih medija koji, čini se, imaju odgovor za sve na internetu. Još jedno pitanje je da su neki od tih “stručnjaka” zaglavili u jednoj uspravnoj niši cijelu svoju karijeru. Neko u industriji zabave kaže da to mora biti učinjeno na taj način, neko iz korporativne niše kaže da to ne možemo učiniti, da to mora biti učinjeno na naš način. Agenti savezne vlade to ne vide na isti način i žele to učiniti na drugi način. Mnogi korporativni ljudi se boje onih koji se bave tom trgovinom u ratnim zonama i područjima sukoba, jer bi mogli pretjerati u drugim sredinama. Oni koji imaju borbeno iskustvo ne gledaju uvijek praktičare zabavne industrije s puno poštovanja, pa se čini da ne postoji glavna želja da istinski unaprijedimo našu industriju standardizovanjem nekih stvari i zajedničkim razvojem napredne metodologije i mislim da je to prava šteta. Da budem iskren, različite organizacije koriste različite pojmove za istu stvar pa se ne možemo čak složiti ni oko terminologije.

Kao što znate, jako sam se trudio riješiti ovo u SAD-u. Bio sam uspješan u zapošljavanju ljudi iz različitih sektora koji su se pokazali kao uspješni agenti u njihovoj profesiji. Članstvo je bilo vrlo raznovrsno i uključivalo je mene, američku vojsku, diplomatskog izvođača radova i vlasnika kompanije privatnog sektora koja je nudila te usluge, bivšu američku tajnu službu, bivšu kanvelariju diplomatskih bezbjednosnih službi, članovi privatnog sektora iz zabavne, odbrambene, filantropske, korporativne industrije, imućne porodice, izdavaštvo i lokalno predstavništvo za sprovođenje zakona. Svi smo mi bili neplaćeni volonteri i napor je sproveden pod pokroviteljstvom profesionalnog udruženja koje je u to vrijeme imalo veliko poštovanje. Jednom smo se dogovorili o nekim zajedničkim ključnim pitanjima, kao na primjer da bi svi trebali provoditi napredak bez obzira na to za koga rade, mi smo identifikovali zadatke koje bi praktikanti trebali znati. Došli smo do njih 165, a zatim smo identifikovali šta bi trebalo znati o svakom od tih zadataka i kako bi se kvalifikovati za sertifikat u našem poslovanju. Pratili smo stroge akademske procedure i smjernice Američkog nacionalnog instituta za standarde (ANSI). ANSI je američko tijelo Međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO), jer smo željeli da ANSI potvrdi našu sertifikaciju. Napravili smo analizu zadataka na 115 stavki i 94 stručnjaka iz područja industrije ispitala su relevantnost i važnost svakog zadatka u slijepoj internetskoj procjeni. Slijedeći postavljene smjernice za pisanje testova napisali smo ispit oslanjajući se na sav raniji posao i rezultate istraživanja. Kvalifikovani psiholog pratio je naše korake cijelim putem. Donijeli smo to na tržište i vrlo je dobro primljeno. Test nije bio lak i čak su ljudi koji su vodili značajne programe zaštite pali na testu. Gotovo svi koji su pali dali su povratnu informaciju da je to upravo ono što je bilo potrebno ovoj industriji, vratili se na objavljeni popis preporučene literature i ponovo polagali test. Na žalost, tada su se stvari počele pogoršavati u udruženju koje je podržavalo naše napore. Lične promjene rezultirale su gubitkom naglaska na akademskim standardima i procesima. Pričalo se da je vlasnik organizacije uzimao sredstva od korporacije čiji je udruženje bilo dio, a sve se srušilo kada je vlasnik počinio samoubistvo. Organizacija to nije preživjela i bila je zatvorena.

Dakle, osim ako neki pouzdan entitet ne preuzme palicu i ne okupi ljude koji su iskusni i željni da podije svoje znanje i pomoći svojoj profesiji na način koji ne mora nužno rezultirati njihovim pojedinačnim obogaćivanjem, žao mi je što moram reći da smatram kako ovaj doista vrijedan i potreban koncept ostaje daleko udaljen od nas. Takođe mislim da je, u cjelini, to mala niša u sigurnosnoj industriji, tako da većina organizacija to ne vidi kao potencijalnog generatora dobiti i stoga neće financijski podržati ulaganja u takav poduhvat.

• UPA: Naposljetku, kao dugogodišnji stručnjak za bezbjednost, koji savjet biste ponudili Crnoj Gori, najnovijoj članici NATO-a, kada je riječ o saradnji između javnog i privatnog sektora kako bi se poboljšala javna bezbjednost?

Johnson: Uključite se i učestvujte u svakoj prilici za interakciju između dva sektora. Uključite se s političkim subjektima ako je potrebno i pomozite im u razumijevanju profesije i potrebama posla te zaposlenih unutar industrije. Lobirajte sa subjektima koji uspostavljaju zakone i propise unutar nacije. Ponudite im podršku u savjetodavnom odboru za industriju i aktivno doprinosite kad god je to moguće. Umrežite se s javnim tijelima i razvijajte prijateljstva i čvrste odnose. Pozovite članove različitih javnih sektora na obuke i pokrenite kvalitetne obuke. Ništa neće brže uspostaviti poštovanje i vjerodostojnost. Učestvujte u javnim događajima koji su usresrijeđeni na javnu bezbjednost i zaštitu prisustvovanjem na konferencijama i pružanjem podrške javnim nastupima u odnosu na njihov fokus. Ako postoje volonterske pozicije u nekim od javnih tijela, razmislite o volontiranju, jer će to vjerovatno biti primljeno sa zahvalnošću te pruža mehanizam njihovom vođstvuda procijeni vašu profesionalnost i kompetentnost.

(KRAJ)