DRAGAN KOPITOVIĆ: Samoodbrana u bezbjednosti
Veza samoodbrane i bezbjednosti je neupitna. Svaki dobar zaštitar mora posjedovati znanja jednog ili više borilačkih sportova, kako bi mogao profesionalno djelovati i obavljati svoje zadatke odgovorno. U Urban protection training centar, jednoj od najprestižnijih ustanova za obrazovanje odraslih, a posebno za posao zaštitara za obuku, kada je samoodbrana u pitanju, zadužen je Dragan Kopitović, legenda crnogorskog karatea, prvi selektor crnogorske reprezentacije u karateu i uvaženi trener KK “Budućnosti”.
Ovom prilikom, govori o važnosti borilačkih vještina u bezbjednosti i saradnji sa polaznicima kurseva UPTC Montenegro.
UPA: Sportom, tačnije, karateom se bavite još od 1976. godine. Kada ste prešli u trenerske vode i kako se razvijao taj dio vaše sportske karijere?
KOPITOVIĆ: Takmičarskom karijerom sam se bavio do 1992. godine. Mislim da sam mogao još 4-5 godina, ali je pristigla mlada generacija i više mi nije bilo toliko interesantno. Kao trener sam počeo da radim i dok sam se takmičio – 1987, ali tek povremeno. Zvanično, mogu reći od ‘92, pa do dan danas. Početak mog trenerskog angažovanja je vezan za KK Budućnost. Posebno mi je značajno sto sam prvi selektor KSCG od sticanja nezavisnosti Crne Gore. Radio sam dosta vezano za sport, čak i u MUP-u, i to prije rađanja ideje o bezbjednosti kao zasebnoj privrednoj grani. Bio sam instruktor podgoričkoj specijalnoj jedinici, kojoj sam držao obuku psiho-motoričke sposobnosti, fizičku pripremu i borilačke vještine. Jedno vrijeme sam i sam radio kao obezbjeđenje štićenih ličnosti. Tu mi se i razvila želja da se bavim bezbjednošću, ali bez namjere da napustim sport. Iskustvo u MUP-u mi je posebno pomoglo da svoja tada stečena znanja i vještine prenosim na zaštitare. Mnogi se interesuju kada ću osnovati sopstvenu karate školu. To do sad nisam ostvario, što ne znači da nemam u planu u skorijoj budućnosti.
Kopitović iz vremena kada je bio aktivni takmičar
UPA: Kada je započela Vaša saradnja sa UPTC Montenegro i otkud interesovanje za bezbjednost?
KOPITOVIĆ: Otkad je Crna Gora postala nezavisna, najprije sam imao izvanrednu saradnju sa Slovencima. Tad još uvijek nije bilo domaćih privatnih security firmi. Tu sam stekao mnoštvo dodatnih relevantnih znanja. Kada je UPTC u pitanju, tu sam od samog osnivanja. U dogovoru sa gospodinom Đuričkovićem, od samog početka sam bio zadužen za obuku iz ove oblasti. Veliko mi je zadovoljstvo raditi u tako prestižnoj ustanovi kao UPTC Montenegro. Svi angažovani profesori su eminentni predavači, od kojih su neki i direktno učestvovali u izradi Zakona. Posebnu inspiraciju nalazim u politici i cilju ove ustanove – da polaznici, nakon edukacije, zaista izađu obučeni i osposobljeni, kako bi sjutra što bolje obavljali djelatnost zaštite lica i imovine.
UPA: Koliko je važno poznavanje samoodbrane u obavljanju zaštitarskih poslova?
KOPITOVIĆ: Izuzetno je važno. Uz pomoć sporta, obišao sam cio svijet. Pomno sam gledao kako funkcioniše obezbjeđenje u stranim zemljma. Tamo sam vidio da su security radnici obučeni do te mjere da vrlo efikasno mogu rijesiti adekvatan problem u datom momentu – naravno, u skladu sa svojim ovlašćenjima. Mislim da je to dragocjeno iskustvo, odakle imam jasno formulisan stav – smatram da svaka firma treba da ima zasebno ovlašćeno lice, koje bi nadgledalo i obučavalo zaposlene, kako bi što profesionalnije obavljali svoju djelatnost. Jedina koja trenutno u sklopu svoje organizacije ima takvo lice je hotel Maestral, sa kojima, takođe, ostvarujem povremenu saradnju. Zasad, nijedna firma ne daje tome na značaju, a smatram da bi bilo od presudne važnosti. Sve ozbiljne firme bi trebalo da se pozabave ovim pitanjem. Nemam saznanja da kod nas, osim navedene, postoji ijedna druga.
UPA: Kakav je koncept nastave koju izvodite kao instruktor samoodbrane?
KOPITOVIĆ: Edukujem polaznike i svoja znanja prenosim na njih. Fond časova ne dozvoljava da za kratko vrijeme postanu eksperti, ali je jasno da se moraju i nadalje usavršavati. Kako zarad sopstvenog zdravlja, tako i zbog obavljanja ove važne djelatnosti. Postoji terojiski i praktični dio nastave. Teorija je edukovanje i davanje savjeta kako da se ophode u određenim situacijama, što se, inače, radi i iz ostalih predmeta. Samoodbrana se nadovezuje na njihova prava i ovlašćenja, gdje ih ja, osim teorije, učim i praktični, tj. osnovni dio. Ima onih koji se ozbiljno bave sportom, a i onih koji nemaju nikakvih dodirnih tačaka. Zato se trudim da obuku izvodim uz posebnu individualnu pažnju, u skladu sa njihovim godinama i predispozicijama. Samoodbrana se definiše kao skup borilačkih vještina i označava da imate pravo na zakonit postupak da odbranite sebe od napada i napadača. Predstavlja sprječavanje napada na fizički i mentalni integritet osobe. Učim ih da imaju pravo da primijene fizičku silu u onoj mjeri u kojoj je ona dozvoljena. Planom i programom je predviđeno da ih naučim svemu tome, ali i tehnikama koje mogu koristiti, ukoliko se steknu uslovi za to. Uz jasnu napomenu – samo u mjeri u kojoj je dozvoljeno.
UPA: Kako polaznici usvajaju nova znanja iz borilačkih sportova?
KOPITOVIĆ: U zavisnosti od profila ljudi koji dolaze. Nekima to teže pada, nekima lakše, što je i normalno i očekivano. Neki, u početku, nisu ni dovoljno svjesni koliko odgovoran posao rade ili se pripremaju za njega. To naglašavam, jer bez poznavanja odgovornosti i ovlašćenja, zaštitar može biti tempirana bomba. Zato postoji zakonska regulativa koja jasno određuje koliko je fizička samoodbrna dozvoljena. To je cilj i moja poruka koju im konstantno prenosim. Samo tako jedan zaštitar može postati kompletan profesionalac. U protivnom, mogu nastati samo problemi. Uvijek pitam ima li ko među njima da se bavi sportom, makar rekreativno, i zaista ih ima dosta. Čak iako neko i ne trenira konkretan sport, mnogi su aktivni na tom polju. S druge strane, jedan vrhunski džudista ne mora garantovano biti i dobar zaštitar, ako izostaje ona mentalna vrsta samoodbrane i posebna psihička priprema. Mora da se konstantno vježba i radi i na psihičkoj i fizičkoj spremnosti.
UPA: Imate li povratnih informacija sa terena o praktičnoj upotrebi samoodbrane, nakon završenog kursa?
KOPITOVIĆ: Apsolutno se interesujem za sve polaznike da li su nastavili da vježbaju i da se usavršavaju. Dosta njih površno gleda samo da dodje do sertifikata ili licence, što nikako nije cilj ove škole. Stalno im napominjem da to nije dovoljno. Moraju sami da nastave da se edukuju. Postoji mnogo škola borilačkih sportova i samoodbrane, a svaki od njih je odgovoran za sebe da nastavi brigu o fizičkoj spremi.
UPA: Koja je Vaša sugestija bivšim, a koja budućim polaznicima, koji odluče da se bave zaštitarskim poslom?
KOPITOVIĆ: Da ne doživljavaju svoj posao kao jedinu mogućnost ili nužno zlo. To je jedan lijep, častan i ponosit posao, prije svega, odgovoran. Pogotovo mlađim polaznicima savjetujem da je lično usavršanje stvar lične kulture – da čovjek, u ime sopstvene mentalne higijene, treba da upražnjava neku fizičku aktivnost makar par puta sedmično. Ne mora biti vrhunski sportista, već je dovoljna i rekreacija. Zaštitar, već svojim zvanjem, ima i veću obavezu.
Irena Pavlović
